Sedmog dneva svibnja zaokružuje se fina 200. obljetnica otkako je ovim svijetom odzvonila možda i najljepša glazba ikada skladana: Deveta simfonija u d-molu Ludwiga van Beethovena. Dogodilo se to u Beču, 7. V. 1824., u ondašnjem glavnom gradu svjetske muzike, u kazalištu Theater am Kärntnertor izgrađenom na mjestu pokraj današnjega Hotela Sacher i Bečke državne opere na Ringu.
A jedina osoba na ovome svijetu koja za svojega života nikad nije uspjela čuti Devetu simfoniju Ludwiga van Beethovena, bila je poznati i priznati glazbenik! Štoviše, ta osoba bila je skladatelj, i to ne bilo kakav skladatelj, nego skladatelj takozvane ozbiljne glazbe, pa još k tome i one klasične; bijaše „bečki klasik“, kako to notiraju udžbenici i fanzini, enciklopedije i vademekumi… ali eto, nije se, ta osoba, dovela u priliku i povlasticu čuti to čudesno djelo monumentalnih dimenzija za tadašnji simfonijski žanr, kojega će nadmašiti tek gigantsko djelo Gustava Mahlera, Simfonija tisuće; ali, nadmašit će ga tek u ljudstvu i po decibelima, no ne i po estetskom dosegu, imaginativnoj dovitljivosti i po savršenstvu kompozitorske kompozitne arhitektonike u kojoj čitava se struktura ruši izlučiš li i jednu jedinu notu: bilo u dionici četvrte horne ili viole, bilo u drugoj flauti ili trećem trombonu! Taj nesretnik, tumaralo kroz glazbenu povijest koji je utabao put mnogima i ostavio duboko utisnute stope, a koji nikad nije čuo što je Beethoven u testimonijalnoj partituri ostavio čovječanstvu u bašćinstvo, imao je i svoje ime. Zvao se: Ludwig van Beethoven!
Fortuna ga je, naime, u jednoj dionici života ostavila bez sluha, ali samo fizički: raskinula je kontakte između bubnjića, stremena i nakovnja s nervnim stožerom u mozgu, puknula je negdje kabel živca, ali nije uspjela prekinuti uspostavu toka komunikacije na relaciji između glazbene melodije i notnog crtovlja.
Ludwig van Beethoven, po plebiscitarnom sudu muzičara uzduž i poprijeko globusa, svakako spada među najveće kompozitore što su ikad prebivali među nama. Ali, tu (quasi)arbitrarnosti nije kraj: baš njegova Deveta simfonija smatra se najmonumentalnijim i najsavršenijim glazbenim djelom ikad napisanim. Razumljivo, puno je kvalitetne muzike neslućenih estetskih dosega komponirano dosad (pa Misa u h-molu J. S. Bacha, pa Requiem u d-molu W. A. Mozarta), ali se jedino Deveta smatra posebnom. I, mnogo je „devetih“ simfonija napisano, ali samo je jedna Deveta, pisana velikim početnim slovom.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se