Lažem rijetko, samo u krajnjoj nuždi i uz veliku nelagodu. Majke mi, zaista je tako. Nije stvar u tome da se pokušavam prikazati boljim čovjekom nego što uistinu jesam, jer moj izbor odricanja od neistina nije motiviran etičkim razlozima. Činjenica što malo lažem ne govori ništa o mojoj čestitosti, nego samo o tome da sam naprosto lijen. Lagati znači zakomplicirati vlastiti život, a meni se to ne da, duboko vjerujem da je on i bez toga previše zamršen i zahtjevan.
Nevolja s neistinama krije se u tome da svaka izgovorena ili napisana najčešće za sobom vuče još jednu, drugu, treću… A to je velika gnjavaža. Ono što započne kao naoko trivijalno, bezazleno, nevino izvrtanje neke činjenice, vrlo često zna poprimiti oblik trakavice bez kraja i konca koja svakoga dana traži da je dohranjuješ. Meni je odbojna sama pomisao trošiti rezerve mašte na laganje i zato što slutim da će ono, prije ili kasnije, biti razotkriveno, jer nitko od nas nije vrhunski obučen tajni agent koji je izbrusio tehnike prikrivanja i muljanja. Stoga radije biram govoriti istinu.
To opredjeljenje čini me potpuno neprilagođenim duhu modernog vremena. Laganje je, naime, postalo nekom vrstom norme odnosno obrasca društveno prihvatljivog ponašanja.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
