Na početku nikoga prosto nije bilo briga. Tamo negdje daleko neki nevažni dječaci – a nije da se nije koristio i drugi termin s istiim početnim slovom – zabavljali su se napucavajući loptu u prašini. Nakon Svjetskog prvenstva u Engleskoj, kojeg su Afrikanci bojkotovali, stavili su ih na mapu, malo kao misteriozni ukras, malo više jer su ipak morali. I sve dok François Omam-Biyik nije srušio Maradonine prvake svijeta na San Siru, a Roger Milla zaplesao pored korner zastavice na San Paolu, za Evropljane je afrički fudbal bio ništa drugo do čista egzotika.
Onda je gotovo preko noći nastao totalni hajp; nije bilo ozbiljnijeg skauta ili menadžera koji nije prošpartao kontinent uzduž i poprijeko, tražeći talent za kikiriki. S vremenom se afrički fudbal stvarno jeste razvio, ali su se najbolji afrički igrači pretvorili u izuzetno vrijednu imovinu evropskih klubova. Koja je danas, u kontekstu afričkog fudbala, mnogo važnija od bilo kakvog takmičenja.
Zato je par dana prije početka jednog od najstarijih kontinentalnih fudbalskih takmičenja na svijetu – 34. Afričkog Kupa nacija koji će se od 13. januara do 11. februara igrati u Obali slonovače – gotovo apsolutni fokus mainstream medija na to kako će ovo prvenstvo utjecati na najjače evropske klubove i lige. I, naravno, nije stvar isključivo u medijima ili u navijačima; pa ni klubovima ili trenerima poput Kloppa, koji se, eto, šaljivdžija kakav jeste, našalio da svojim igračima želi da ispadnu u ranoj fazi takmičenja. I sami igrači već decenijama vagaju šta je važnije, turnir ili klupska karijera u bogatoj Evropi.
I sve je to potpuno normalno.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst. Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
