Veliki dalmatinski novinar i pisac Miljenko Smoje otišao je u penziju u 57. godini života. Socijalizam je bio blagonaklon poredak koji je dopuštao i ljudima bez strašnih dijagnoza da se povuku prije vremena. Bilo je dovoljno dokazati da nisi baš besprijekorna zdravlja (a tko s navršenih 50 uopće jest?), da ipak imaš neku tegobu, pa makar ona i ne bila prevelika, i mogao si se oprostiti od svojih kolega. Činom odlaska u mirovinu Smoje, međutim, nije prestao pisati. Nastavio je raditi i za izdanja svoje matične kuće, Slobodnu i Nedjeljnu Dalmaciju, i za druge listove s kojima je povremeno surađivao. Unatoč tome, radovao se penziji, jer je sav njezin smisao sažimao u formulu “možeš, a ne moraš”. Ako ti je po volji, piši, ako si se umorio, nemoj. Ti odlučuješ, ti si gospodar svoga vremena.
Tada sam imao petnaest godina, Smoju nisam poznavao, ali sam ga viđao skoro svaki dan. Split je mali grad, a on je bio čovjek vrlo postojanih navika. Budio se rano i odmah sjedao za makinjetu (hrvatski: stroj, srpski: mašinu, naravno, pisaću). Malo prije podneva, završio bi s poslom i odlazio u centar grada na kavu ili bićerin (čašicu nekog žestokog pića) dok mu supruga ne skuha ručak. Nakon objeda bi legao, pa se predvečer opet zaputio do grada da se u nekoj kavani ili konobi nađe s prijateljima. Uvijek je hodao umornim korakom, blago povijen, zagledan u pod, s rukama sklopljenima na stražnjici. Za mene je bio slika i prilika penzionera, i to ne friškog, nego veterana koji već dugi niz godina ne participira u svijetu udruženog rada.
Je li mi se činio starijim nego što jest zato što su se tada – a govorim o 1979. godini – ljudi zrelije dobi oblačili uštogljeno i demodirano, u štofana odijela krojena po JUS-u (jugoslavenskom standardu)? Ne, jer je Smoje bio iznimka među svojim vršnjacima. Gotovo uvijek nosio je rebatinke (hrvatski: traperice, srpski: farmerke) marke Lee, do kojih se tih godina najteže dolazilo. U Trstu ili kod švercera moglo se relativno lako pronaći Levisice, o talijanskom brendovima kao što su Super Rifle ili Carrera da i ne govorim, ali je bilo malo teže nabaviti odjeću s etiketama kao što su Wrangler ili Lee. No bez obzira na činjenicu što je njegovao odjevni stil na kojemu su mu mogli pozavidjeti tinejdžeri, izgledao je beznadno staro.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
