Početak oktobra pripada Nobelovim nagradama iz prirodnih nauka: u ponedjeljak je bila medicina, u utorak fizika, u srijedu hemija. Ove godine ih je dobilo šest ljudi, od kojih najmlađi ima 54, a najstariji 95 godina. Fizika je prvi put poslije 1992. otišla samo jednom čovjeku.
Svaka nagrada vrijedi 12 miliona švedskih kruna, a od 1968. važi pravilo da jednu ne može podijeliti više od troje ljudi, što redovno nekoga ostavi pred vratima. Laureati vijest po običaju saznaju telefonom, neposredno prije objave: Karla Dajserota je poziv iz Stokholma zatekao posle ponoći, dok je tonuo u san, a Kensa Soaija vijest je stigla u kupovini.
Kada sam desetak dana pred objavu pitao AI model za prognozu dobitnika, nije bio ni blizu. (Ja AI modele oslovljavam kao muškarce; eto, možda nije pravilno.) To dosta govori o nepredvidivosti komiteta koji bira laureate, ali i o šarolikosti današnje nauke i o ogromnom broju tema koje se ozbiljno razrađuju.
Nagrađeni su prekidač za moždane ćelije napravljen od proteina jedne alge, detektor veličine kubnog kilometra zakopan u antarktički led i hemijska reakcija o čijem su se mehanizmu hemičari sporili četvrt vijeka. Zvuči kao tri odbijena filmska scenarija. Pitanja koja su ta otkrića otvorila još čekaju odgovor i o njima je ovaj tekst.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
