Velika potraga Gorana Markovića

To je moja stvar, ili kako se završila velika potraga Gorana Markovića

Razmišljam o rečenici: "Ja sam sada druga osoba. Nisam više Evženija." Kako ona može postati neko drugi, pretvoriti se u Amerikanku...

Evženija Musilova / Ilustracija Velike priče
okt 09 2026, 05:00

Podeli

Ovo je 15. i poslednji nastavak serijala „Velika potraga Gorana Markovića“

Prethodni deo pročitajte OVDE.

Svi objavljeni nastavci dostupni su OVDE.

***

On the road

Kasno je popodne. Naterao sam Ljubomira da skrene s auto-puta za Los Angeles International Airport i da vozi pored mora, da bismo makar prošli kroz Long Bič. Ljilja se plaši da ćemo zbog ove moje želje zakasniti na avion. Ja ipak insistiram, samo da prođemo pored Evženijine kuće. Ljubomir na telefonu učitava adresu i GPS nas vodi ka velikoj luci ispred koje stoje usidreni stotine brodova koji čekaju na istovar. Kroz sumrak koji već pada na zaliv svetla na brodovima i ogromnim kranovima deluju kao dekor za nekakav karneval.

Ne ulazimo u centar već idemo ka periferiji. Shvatam kako se nalazimo u nečemu što bi mogla biti rezidencijalna četvrt, ne mnogo luksuzna ali ipak malo izdvojena iz grada prema otvorenom moru. Dolazimo do navedene adrese i zaustavljamo se kod kuće čiju mi je fotografiju Veljko poslao. Već je skoro noć i ja izlazim iz auta. Ljilja se boji da će nas neko prijaviti policiji kao sumnjivce koji se po noći motaju oko tuđih kuća. Ja se ne obazirem na to. Prilazim kući i gledam u pravcu osvetljenog prozora koji gleda na dnevnu sobu. Ne vidim nikoga. Pomeram se u stranu i kroz drugi prozor ugledam stariju ženu okrenutu leđima koja u kuhinji nešto posluje, možda kuva čaj. To je nesumnjivo ona. Usamljena starica koja tu, po svoj prilici, živi sama.

Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.