Ovo bi trebalo da bude tekst o filmu „Voicemails for Isabelle“, ali shvatam da neće biti samo o njemu, jer mnogo (previše) dobrih umetničkih dela zapravo govori o gubitku, a tek mali broj njih o pronalaženju.
Zato je zgodno započeti citatom Vladana Desnice. „S proljeća u nama uskrsavaju sva naša minula proljeća. To su godovi duše. Svako je od njih jedno mitarenje: iz njega klisne biće u novom perju i uzlijeće k suncu sa cijukom novim. Čovjek vjeruje da je njegovo djetinjstvo, zaglušeno čitavim docnijim životom, zauvijek pokopano. A ono se negdje pod starost odjednom opet javi i snažno provali na sunce.“
Citat je izabran iako prolazi leto, u stvari, baš zato što prolazi leto; leto ima tu moć da uspori sve oko nas toliko da nam bude lakše (ili teže) da se zagledamo u svoja srca i sve ono što je u njima još uvek nezaceljeno – ono što smo mislili da je pokopano kasnijim životom, ali zapravo probija glavu ka suncu i traži da opet bude opaženo.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
