Noć je bila nikad duža. Trajala je valjda od onog kornera, tamo u onom ledenom Cardiffu, kada je mali Kerim Alajbegović u glavu pogodio Edina Džeku – kako taj momak nema više sijedih? – pa sve dok pred svitanje nismo, nasmijani i sretni, konačno legli na počinak.
San neće na oči, ni mladom ni starom, bori se sa slikama, boksuje sa emocijama, adrenalin radi tek toliko da možete razmišljati. I u svojoj glavi nabrajati sve utakmice, sve velike pobjede, sve velike poraze, i vagati i vagati. Ali sve se završi na istom.
Ova pobjeda nad Italijom u Zenici, ovo je najveća pobjeda u istoriji fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Takva rečenica uvijek zvuči gordo, uvijek zvuči kao pretjerivanje. I to je razumljivo i logično i, ne znam, možda su ljudi koji to misle zaista u pravu. Možda je glava vruća, možda je impresija onim što sam doživio sinoć u Zenici prejaka, možda je ovo, možda je ono, za svaku raspravu postoji argument. Ali stavite ovu utakmicu u bilo koji kontekst i doći ćete do istog zaključka.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
