Utakmice poput ove koju u četvrtak Bosna i Hercegovina igra u Cardiffu obično su vrhunac nekog procesa, završnica nečega, trenutak u kojem se podvlači crta i jasno vidi gdje si stigao. Ali za Sergeja Barbareza i njegovu reprezentaciju ova s Velsom to nije. Ne samo zato što bi i pobjeda značila tek još jednu utakmicu i prepreku – pobjednika iz duela Italije i Sjeverne Irske – nego prije svega zbog činjenice da ova BiH još uvijek nije stigla tamo gdje želi i pokušava doći. Zapravo, djeluje kao da je tek na pola puta.
Nije to nikakva igra riječi niti pokušaj smanjivanja pritiska na ovu mladu selekciju, daleko od toga. Nije to ni nekakav jalovi pokušaj da se traži alibi pred gostovanje u Cardiffu. Bosna i Hercegovina ima objektivnu šansu da dobije tu utakmicu i napravi još jedan korak prema Svjetskom prvenstvu; o toj utakmici, načinu na koji se BiH pripremila i odigrala treba suditi jednom kada se završi. I hoćemo. Ali dvoboj sa Velšanima zapravo je u odnosu na ovu priču potpuno izdvojena sekvenca, koja naravno da ima ogromnu važnost. Ta važnost popušta kada je se stavi u kontekst onoga o čemu Bosanci i Hercegovci, barem oni koji ovu reprezentaciju doživljavaju kao svoju, pričaju već decenijama.
Bosna i Hercegovina svoj je vrhunac doživjela onim golom Izeta Hajrovića u Žilini, odnosno presudnim pogotkom Vedada Ibiševića u Litvaniji, onim kojim je osiguran nastup na Svjetskom prvenstvu. Brazil je bio svojevrsna nagrada, pogotovo dvoboj sa Argentincima. Jedinu stvarno važnu, kompetitivnu utakmicu na tom prvenstvu odlučila je katastrofalna odluka sudija, te onu s Irancima pretvorila u revijalnu. Međutim, upravo od te pobjede u Salvadoru počeo je blijediti sjaj ove selekcije.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
