Zašto može The New Yorker, a nije mogao Globus?

Prije par godina mi je drug Frane, u momentu dok smo nakon partije picigina ispraćali sunce i jedan drugome prepričavali bitne tekstove iz novina, rekao kako po interesima imam barem deset godina više nego što imam.

Na stranu to što je vjerovatno u pravu, ali čak i ako nije, kao netko tko je rođen na pragu osamdesetih i tko je bio jedna od posljednjih generacija pionira – te uhvatio zadnji val popularnosti stripova, skupljanja Paninijevih sličica i čitanja magazina, od Politikinog zabavnika, preko Tempa u dječjim godinama, pa do Ferala, BH Dana i čitave plejade beogradskih nedeljnika danas; na kraju i kao netko tko je prvi mobitel nabavio kad je upisao faks i tek u ta doba se stidljivo počeo upoznavati s internetom – jasno mi je da se bitno razlikujem od generacija koje su došle nakon moje.

Iskreno govoreći, moja generacija je vjerovatno i posljednja koja može predstavljati komunikacijski most između posve analognih i posve digitalnih generacija, uz to što je svakako posljednja koju je analogni svijet formirao.

No, kako biologija ne poznaje sentimente, ostaje ključno pitanje za budućnost novinarstva i medija, hoće li oni uopće preživjeti u štampanoj formi ili neće, kad na sceni ostane jedino generacija koja je stasavala u isključivo digitalnom svijetu? Pri čemu vrijeme pomalo i daje odgovore na to pitanje.

Hoće ono što vrijedi, ima ozbiljan sadržaj, povjerenje i odanost čitatelja, što je usko povezano s tim da određeni medij igra identifikacijsku ulogu kod svojih čitatelja.

Dodatno, osnovni preduvjet za sve navedeno je u tome da štampani medij izlazi u slobodnom društvu i u slobodnoj zemlji. Što bi se moglo ispostaviti kao puno veći problem od dobro pogođenog balansa poštovanja tradicije i inventivnosti, te izbora autora, imajući u vidu sve veću oseku demokracije čak i u zemljama u kojima se ona činila nepovratno izborenom.