Goran Marković i Rajko Grlić, jedni od najvećih i najpoznatijih reditelja sa ovih prostora u rubrici “Jesi li snimio ovo” dopisuju se svakog ponedeljka na Velikim pričama.
***
Ovih dana se, prijatelju, stalno susrećem sa prolaznošću. To je, pretpostavljam, prirodno u našim godinama ali zbog toga nije manje bolno.
Uostalom, mi se poznajemo skoro šezdeset godina pa je red da poneko iz naše generacije ispadne na nekoj krivini. Jedino, ponavljam, to te ne sprečava da razmišljaš o kraju, zar ne?
Evo ti jednog primera. Na putu od moje kuće do obližnjih prodavnica postoji nešto kao mali park, ako se taj neugledni, asfaltirani prostor sa jednim jedinim drvetom (doduše velikim) i jednom klupom može uopšte nazvati parkom. U sredini je zapušteni prostor koji bi trebalo da glumi dečje igralište.
Jednoga jutra, sa te jedine klupe oslovila me je starica. Njena kosa je bila apsolutno bela a glas nekako starinski. Zastao sam na trenutak a ona mi je rekla nešto jako, jako čudno: „Ja vas se sećam dok ste bili još sasvim malo dete.“
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se












