Bit će tu frke oko “100 najvažnijih hrvatskih Srba”

Bit će tu frke, pomislio sam kad sam prvi put vidio popis sto najvažnijih hrvatskih Srba – koji bi za ovogodišnje književne sajmove trebao biti ukoričen kao knjiga. A kad sam ga razmotrio drugi put, bio sam siguran – o, da, bit će tu belaja!

Oko čega će se ljudi čepušati? Pa, oko identiteta. Iz jedne od radnih verzija popisa koju smo dobili na uvid, veliko zaprepaštenje izaziva uvrštavanje Borisa Bućana, slikara i grafičkog dizajnera čiji je slavni plakat za „Žar-pticu“ uvršten među 100 najvažnijih plakata XX stoljeća. Je li se Bućan izjašnjavao kao Srbin? Javno nije dostupan takav podatak, ali bi u nekim dokumentima – poput sveučilišnih indeksa – morao biti zabilježen podatak o narodnosti, bio je obavezan. Srbin, Jugoslaven, neopredijeljen, što god, nešto je trebalo upisati. A i u jedinstvenom matičnom broju bila je, pod jednom od brojki, upisana nacionalnost, pa su drugovi milicajci, zaustave li vas, odmah mogli znati s predstavnikom kojeg naroda ili narodnosti imaju posla.

Druga osoba oko koje će biti čepušanja je Dubravka Ugrešić, najslavnija hrvatska književnica druge polovice stoljeća. Ona je bila dijete miješanog braka, otac joj je bio Srbin a majka Bugarka. Pitanje je što bi sama Dubravka rekla na ovo uvrštenje. Zazirala je od etniciteta. Jednom sam potrošio cijeli godišnji odmor da pročitam njena Sabrana djela, kako bismo napravili intervju za Prosvjetu, kulturni časopis srpskog kulturnog društva. Na kraju mi je odustala, bez objašnjenja. Pretpostavljam, zato što je osjećala nelagodu ili strah. No, godišnji odmor nije bio uzalud potrošen na lektiru, sjajno je pisala…

Dvojbe će izazvati i eventualno uvrštenje feldmaršala Svetozara Borojevića von Bojna, koji je van svake sumnje rođen kao srpsko dijete no sa Srbijom nije bio u ljubavi. Borojević je ostao prvi i jedini nositelj tog čina u Austro-Ugarskoj koji nije bio njemačkog porijekla. “Molim vas ne kao general, ne kao posljednji sin zemlje već kao domoljub koji svoju domovinu voli isto tako kao i svaki drugi Hrvat i apeliram na domoljublje NV da se ukinu ove odredbe koje bi pretvorile vojsku u horde koje bi uništile posljednje tekovine. Neka željeznički promet bude slobodan”, napisao je u telegramu Narodnom vijeću SHS, 1. novembra 1918., dok će u pismu Slavku Kvaterniku, svom bivšem ađutantu, godinu dana kasnije napisati:

“Dragi Slavko! … Zahvaljujem Vam na pokušajima rehabilitacije. Budući da ne poznajem prilike u Hrvatskoj, prepuštam Vam sve odluke. Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala zadovoljština. Postoji li mogućnosti da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru na objavljivanje s mojim komentarom o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog Južnih Slavena tijekom rata? Bi li Obzor stao u moju obranu kao Hrvata u odnosu na Kranjsku? … Srdačno, Vaš stari Boroević, feldmaršal.” Prilikom obraćanja dalmatinskim pukovnijama, Borojević je također izrazio svoje hrvatstvo riječima: “Vi ste Hrvati, a i mene je rodila majka hrvatska.”