Imala sam potrebu da pišem već vrlo dugo, ali mi se činilo neprikladnim u ovom trenutku. Međutim, trenutak u kome ne mogu i ne želim više da ćutim je upravo ovaj. Ja sam žena „iz prakse“, tako bi to moglo da se kaže. Radim sa ljudima već 51 godinu, s molbom da mi ne računate moje godine. Kako živimo u sredini koja je vrlo (ne)osetljiva na određene godine, ili bolje rečeno otpisuje sve one preko 50+, želim da se tema bavi ženama, a ne godinama.
Možete, uzgred, da izračunate, onako, odoka, koliko li sam samo ljudi videla, koliko manje ili više strašnih priča čula i koliko sam naučila o ženskom trpljenju i patnji. Naučila sam i o radostima, hrabrostima, davanju, podršci, uzletima, uspesima i pre svega o ljubavi koju žene zaslužuju.
Kako već mesecima prolazimo kroz ovo što bi se najlakše moglo nazvati krizom, postojanjem dve realnosti, sukobom, kako kome u kom trenutku više odgovara, otkrila sam jednu moju stranu koju ne volim. A to je da ne volim! U ovom slučaju je nevoljenje nešto što bi pre bilo tepanje jer ono što počinjem intenzivno da mrzim je osećanje gnušanja, prezira, ogorčenja prema onima koji od naših života prave situaciju u kojoj se osećamo, pa recimo tupavo.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se











