Dida, pradida i još jedan Luka

„Imamo primjer Vuškovića“, grmio je na svom lanjskom predstavljanju Nikola Kalinić, tada novopečeni Hajdukov sportski direktor. „Čekali smo njegov 16. rođendan kao da nikad više nećemo primiti gol, da bi odigrao tri utakmice u tjedan dana i srušio si cijenu. Na kraju smo ga morali skrivati da ga prodamo.“

Iz današnje perspektive ova konstatacija zvuči, pa, realno smiješno. Luka Vušković danas je – i ne zato što je naš – jedan od najtalentiranijih mladih igrača na svijetu, a i dalje mu je tek 18. ‘Kakav je dojam ostavio’, kaže The Guardianov izvještaj s priprema Spursa, sadašnjeg matičnog Lukinog kluba. ‘Izvukao se iz duela i proigrao Lankshearov gol, a njegova završnica za drugi Tottenhamov gol bio je prava ljepotica, šut iz prve ljevicom u gornji kut nakon Kudusovog dodavanja’. Lani je, sa 17 godina, bio apsolutni hit belgijske Jupiler Pro lige, kada je na posudbi u Westerlou u 28 utakmica zabio sedam (!) golova i nadodao tri asistencije. U pitanju je, valja stalno podsjećati, 17-godišnji stoper: on, dakle, i dalje može itekako igrati za juniorsku konkurenciju.

I dok ga svi turaju pod svjetla reflektora – pa čak i evo, Spursi – jer drugačije se ni ne može, Hajduk ga je morao, eto, čak ‘skrivati’. Nije, doduše, Kalinić tu puno pogriješio i sigurno da mu se ta izjava izvukla iz šireg konteksta, onog da se i generacijskim talentima poput njega treba pružiti postepena platforma za razvoj; oni će svakako preskakati korake duljinom kojom baš Luka ima kad se sjuri iz zadnje linije s loptom u nogama, ali i njih treba odvagati tu i tamo. Vušković je, primjerice, svoj 16. rođendan proslavio u Zagrebu, i on se među hajdukovcima čekao kao da je Božić, a ne rođendan koji klincu daje tek neka prva, najosnovnija građanska prava. Ali, 16. rođendan u kontekstu nogometnih pravila i prava ujedno znači i službenu dozvolu seniorskog nastupa u HNL-u, a kud bolje prigode da ogroman i toliko iščekivan talent debitira za seniore od najvećeg derbija.

Dovoljno dugo su hajdukovci gledali kako među prosječno barem dvije ili čak tri godine starijim juniorima Luka dominira, fizički i tehnički. Dovoljno dugo – a radi se o samo godinu ili dvije dana u ovoj dimenziji i ovoj realnosti – gledali su kako pogađa protivničke golove sa svoje polovice, zabija škaricama i nosi duele kao da je on taj koji je zaostao u nekoj kategoriji predugo, a ne obrnuto. Kada je došlo za to vrijeme, barem ono po propisima, vjerovalo se da je znak to što se poklopilo da je prva službena utakmica u kojoj Luka može nastupiti od prve minute ona protiv Dinama u Zagrebu. I nastupio je odmah, od prve minute, iako je Hajduk na klupi imao iskusnog stopera Stefana Simića. I izgubio je, i to s čak 4:0. Povijest se, ipak, ne može požuriti, pogotovo kada ste sigurni da će se dogoditi, kao što je za Vuškoviće i Hajduk ona je počela puno prije i od tog 26. veljače. Dakle, puno, puno prije tog Lukinog rođendana i tog derbija koji je više na guzicu tresnuo vječno euforične hajdukovce nego njega samog.

Vuškoviće su u Splitu dugo nazivali i Kuprišani, zbog činjenice da su se u grad i okolicu doselili davnih dana s područja Kupresa; prvi pisani trag splitskih Vuškovića seže još u 17. stoljeće, a bitan je spomen i slikara Dujma Vuškovića, još tamo iz 1492., inače čovjeka koji je oslikao oltar svetog Dujma. I kao što je generalna povijest prezimena na ovom području dosta duga, tako je neminovno da ona bude dugo i čvrsto vezana uz jednog od glavnih čimbenika te lokalne povijesti, a to je Hajduk. Za povijest suvremenog Hajduka teško je pronaći krvnu liniju koja je povezala neke od najvažnijih događaja i perioda koji su je definirali od one Vuškovića.

Možda danas nije teško zaboraviti, ali te iste povijesti ne bi vjerojatno ni bilo da nije bilo Hajdukovog povijesnog ‘ne’ u Drugom svjetskom ratu, kada se klub i momčad bacila u ilegalu i ponovno formirala na slobodnom teritoriju Visa. Jedan od ljudi koji je izrekao to povijesno ne i bio svjedok Hajdukova uskrsnuća kao kluba svog naroda – slobodarskog i prkosnog – bio je i izvjesni Marko Vušković, koji će na Visu zaigrati u prva tri susreta te obnovljene Hajdukove momčadi. Marko će se, po završetku rata, zajedno sa suborcima na terenu i van njega vratiti u oslobođeni Split i ostati uz klub: punih 10 godina je Marko bio klupski tajnik, a sudjelovao je i u izdavanju klupskog podliska kao autor. Za njega su govorili da drži ‘sva tri kantuna’ kluba, kao odani operativac kultnog predsjednika Tita Kirigina.

No, njegova druga važna uloga bila je ona očinska: Marko je ostao na ta tri službena nastupa za ratni Hajduk, ali njegov sin Mario bio je kudikamo vještiji nogometaš.

Doduše, Mario nije dočekao seniorski nastup za Hajduk, ali je svejedno ostavio bitan trag. Naime, bio je dio čuvene juniorske selekcije koja je, s legendarnim Tomislavom Ivićem na čelu, osvojila jugoslavensko juniorsko prvenstvo 1971., i iz koje će izaći ključna imena te zlatne Hajdukove generacije 1970-ih poput Vedrana Rožića, Slaviše Žungula, Ivice Šurjaka i drugih. Mario je pak umjesto u zlatne note seniora krenuo put Nizozemske, gdje će šest godina provesti igrajući za Go Ahead Eagles i Heerenveen prije nego se odluči vratiti kući i pozne igračke godine provesti igrajući za Omiš. Pozne igračke godine i dalje znače vrhunac mladosti, ali za Marija je ona prerano prekinuta tragičnom pogibijom u prometnoj nesreći na putu za utakmicu u Omišu. Imao je samo 31 godinu.