Vladimir Putin, Si Đinping i Redžep Tajip Erdogan su odlučili da čekaju i da se nadaju negativnom epilogu rata Sjedinjenih Američkih Država sa Islamskom Republikom po Zapad u celini. Za ruskog predsednika takav ishod bi značio povećanje šansi da završi u svoju korist invaziju na Ukrajinu, za kineskog lidera bi otvorio put za osvajanje Tajvana, po mogućstvu mirnim, a ne ratnim sredstvima, i na kraju za turskog predsednika bi to bio dobar uvod u završni obračun sa Izraelom za vodeću poziciju u istočnom Mediteranu i na Bliskom istoku.
Petromonarhije u Persijskom zalivu će na kraju ovog sukoba imati dve opcije. Prva je da, uprkos nepouzdanosti Trampove administracije, naprave još kapilarniji savez sa SAD, povećaju ulaganja u vojsku i bezbednosne sisteme. Druga je da pristanu na pakt sa Teheranom koji bi predviđao mirnu koegzistenciju u režiji Kine. Slaba tačka drugog rešenja su ambicije Islamske Republike. Ako režim pasdarana preživi i ostane na nogama, neće se zadovoljiti pacifikovanjem regiona.
Zalivskim državama je potreban spoljni hegemon koji bi im garantovao zaštitu od spoljašnjih faktora, ali i ravnotežu između njih. SAD su obavljale tu ulogu u poslednjih pola veka, ali su na iranskom ispitu pale. Bez prisustva Vašingtona, sa poslovično distanciranom Kinom i sa Rusijom usredsređenom na evropski front, veliki je rizik da dođe do trojnog sukoba između Izraela, Turske i Irana.
U toj konstelaciji, Rijad, Abu Dabi i Aman bi gledali u pravcu Jerusalima, Jemen i Oman u pravcu Teherana, a Katar i Damask prema Turskoj, dok bi Irak bio podeljen na sve tri zone uticaja – Kurdi sa Izraelom, šiiti sa Islamskom Republikom i suniti sa Turcima.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
















