Bio je kasni april 2010. godine, prohladna proljetna noć u Bordeauxu, i ljudi na tribinama Chaban-Delmasa, ili kako su nekad zvali Park Lescurea, zapravo nisu znali u šta treba da vjeruju. I kako da se osjećaju. Onaj neobični trenutak koji samo fudbal može da priušti – pitanje samim sebi, pitanje da li da budu tužni, jer je njihova evropska priča te sezone došla do kraja, ili da budu sretni jer je Bordeaux na svom vrhuncu i među najboljim klubovima Evrope.
Bilo je to malo manje od godinu dana nakon što se tamo na Place de la Bourse slavila i vrhunskih venom – jer tamo je svako vino valjda vrhunsko – zalijevala titula prvaka Francuske, šesta po redu. Samo nekoliko mjeseci nakon što je taj isti šampionski Bordeaux s Laurentom Blancom na klupi kući preslušao i Bayern i Juventus i bio prvi u svojoj grupi Lige prvaka, prije nego je u osmini finala izbacio Olympiacos. Te aprilske noći jurili su dva gola zaostatka za Lyonom; Mouruane Chamakh zabio je jedan, ali je fantastično izdanje Huga Llorisa (i prečka) spasilo goste. Bordeaux je ostao bez polufinala Lige prvaka, a navijači u tom procijepu gdje ti nije najjasnije trebaš li biti sretan i ponosan ili razočaran i ljut.
Da su samo znali.
Četrnaest godina kasnije Girondins de Bordeaux skoro da više i ne postoji. Nakon što su prošle sezone zauzeli mjesto u sredini drugoligaške tabele, tamošnji savez im nije dao licencu za nastup u novom prvenstvu jer nisu mogli prikazati solventnost. Izbačeni su u treću poluamatersku ligu. Onda je klub odlučio povući drastičan potez i zatražiti ukidanje profesionalnog statusa, što u praksi znači da je Bordeaux ostao bez kompletne ekipe i svih zaposlenih u klubu. Bordeaux se nije ugasio, ali kao i da jeste.
Šta se zapravo desilo?
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
