Proteklog vikenda nakon košarkaške utakmice Splita i Partizana, regionalnim medijima je prostrujala vijest o tome kako su trojica navijača Partizana, koji su došli na utakmicu u ‘civilu’, tj. kao obični građani, nakon utakmice napadnuti i povrijeđeni. Ta vijest je pak slijedila odmah nakon one o srdačnom pljesku kojim je splitska publika dočekala Željka Obradovića i nakon njegovih afirmativnih riječi o toj istoj publici.
Stvar je kontradiktorna, a jednostavna.
Prava publika Košarkaškog kluba Split, kluba poznatijeg po svojem kultnom imenu Jugoplastika, tj. ona publika koja dolazi na Splitove utakmice inače, jeste ona koja je pozdravila Obradovića, a oni koji su napali spomenute ljude su vrlo vjerovatno iz redova nogometnih navijača, kojih mala grupa uvijek dođe u dvoranu kad gostuju Partizan ili Crvena zvezda.
Na ovoj utakmici nisam i osobno bio, ali prošli put kad je gostovao Partizan otišao sam na tu utakmicu i vidio upravo ovo o čemu pišem.
Što jeste s jedne strane ohrabrujuće kad je riječ o košarkaškoj publici u Splitu, ali je i demotivirajuće uzmemo li u obzir brojnost te publike, koje u prosjeku bude tisuću, do maksimalno tisuću i po ljudi, sklonih mirnom gledanju utakmice. Što me sjeća gostovanja Duška Vujoševića u mom podcastu od prije dvije godine, kada on nije mogao doći sebi od čuđenja nad tom činjenicom.
Sama ta činjenica malobrojnosti košarkaške publike u Splitu nije nova i jeste dijelom uzrokovana sivilom prosječnosti u kojem žuti egzistiraju već skoro trideset godina, ali je i u ona zlatna doba Jugoplastike, koja je uoči raspada Jugoslavije osvojila četiri titule prvaka za redom i tri titule europskog prvaka, bila u sjeni kulta Hajduka u Splitu i Dalmaciji.
A upravo te kasne osamdesete i početak devedesetih su obilježene velikim derbijima i rivalstvom Jugoplastike i Partizana, dviju ekipa koje su bile toliko jake, da je odmah nakon raspada Jugoslavije pa i šampionske ekipe Jugoplastike, nakon tri njihove europske titule za redom, Partizan uzeo svoju. Jer jednostavno, Partizan koji je imao nevjerovatnu moćnu generaciju s Divcem, Paspaljem, Đorđevićem, Danilovićem i ostalima, nije uspijevao uzeti titulu ispred Kukoča, Rađe, Perasovića, Sobina i ostalih, stigavši uzeti tek jedan kup u te posljednje četiri sezone zajedničke košarkaške lige. Iako su njihova međusobna finala uvijek bila neizvjesna, vatrena i na rubu incidenta pa i preko njega.
Vrhunac takve napetosti desio se u finalu prvenstva, sezone 1988/89, one sezone u kojoj je Partizan uspio uzeti kup, osvojiti prvo mjesto ispred Jugoplatstike u regularnoj sezoni te ući u finale play-offa koji se prvi put trebao igrati na tri dobijene utakmice. Da bi nakon tijesnog i neočekivanog poraza u prvom beogradskom meču, jednostavno izgorio u finišu druge utakmice u Splitu, koja je završila Vujoševićevom tehničkom, kovanicama na terenu, napuštanjem parketa od strane Partizana, registracijom utakmice s trenutačnim rezultatom i kažnjavanjem Partizana službenim gubitkom treće utakmice.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
