Možemo li biti siti Sevillinog rezultata u Europa ligi, njihove konstantnosti i kontinuiteta u tom takmičenju? Smijemo li biti siti takvog rezultata? I može li biti da i oni, u neku ruku, trebaju na taj rezultat početi gledati drugačije? Ili barem realnije? Ili su takva pitanja suluda, bizarna i besmislena – jer sedam puta je sedam puta. Nešto što niko nikad nije uspio. Ali i što Sevillu možda drži na korak od onoga što bi htjela? Fudbal je čudna rabota.
***
Tek je prvi dan juna, ali sunce u dolini Guadalquivira puno ne mari za kalendar. Uvijek se spušta nisko, na sami vrat, i zbog vreline imate osjećaj da vam nikada nije bilo bliže. Nemilosrdno prži, pretvarajući ulice Seville u, kako im već decenijama tepaju svi koji barem jednom prođu tuda, tavu Španije.
I koliko god želite uživati u ljepoti tog grada, to je gotovo nemoguće, jer vrelina je surova i sve što želite je sakriti se u debeli hlad i popiti hladno pivo, gemišt ili šta vam već padne pod ruku, kao što imate osjećaj da svi oko vas, iscrpljeni ali nasmijani i veseli, upravo rade. Ali kako prolazi vrijeme i sunce konačno zalazi, shvatite da je Sevilla zapravo grad koji je izgrađen tako da preko dana upija svu energiju i svjetlost, koja onda isijava iz bijelih fasada i ovom gradu daje drugačiji život.
U četvrtak je uobičajeni flamenko i andaluzijski rock, koji se miješaju sa zvukom sudaranja čaša i grajom, opet zamijenio poznati fudbalski ritam. Rijeka ljudi koja pjeva o odanosti crvenoj i bijeloj boji, i to do smrti. Sevillista seré hasta la muerte. Autobus sa nasmijanim igračima i peharom s aerodroma San Pablo zaputio se odmah tamo gdje su ga svi nestrpljivo čekali, i gdje ga dočekuju već godinama.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
