Ulice Rio de Žaneira, grada u kome je skoro svaki ćošak, ograda i zid oslikan muralima slavnih fudbalera i klubova, toliko su uske da dečaci koji njima jure za loptom, laktovima zakače gotovo svakog prolaznika. Mali Brazilci su toliko vešti da za tren oka uspeju da se provuku i kroz najtanji prolaz, i pre nego što ih prolaznici izgrde, izbiju tamo gde dan počinje, i gde se dan završava – na neki od uličnih terena bregovitog grada. Nad tim terenima, nadvijaju se terase šarenih zgrada, žice sa šarenim vešom, i čitava panorama Rija, odakle ih svi posmatraju. A svaki od njih se bosonog bori da preuzme loptu, da dribla i nametne svoj talenat oku pažljivijih posmatrača.
Priča počinje kada menadžeri klubova o kojima se toliko priča, siđu na igralište i za svoj tim odaberu jednog od njih. Tako je počela i priča malog Karlosa Kajzera, koji je od igre na ulici, postao profesionalni fudbaler, dogurao do karijere duge više od dve decenije, a zapravo nikad nije želeo da igra fudbal.
Karlos Kajzer specijalno za Nedeljnik govori o tome kako je kao dečak sa ulica Rija, tamo gde fudbal nije sport, niti zabava, već neka vrsta religije – koju prati neverovatna slava, privilegije, novac i sva ostala ludila – sanjao da igra za slavne klubove širom Južne Amerike. Postojao je samo jedan problem – nije bio baš dobar u tome.
“Još od kada sam imao deset godina, igrao sam fudbal na ulici. Voleo sam igru. Hteo sam da razvijem svoj talenat. Maštao sam, kao i svi dečaci, o tome kako postižem pobedonosne golove u dresu Karioka”, kaže Kajzer za Nedeljnik. “Kasnije sam se oprobao u mlađim kategorijama Botafoga, svidelo im se kako sam igrao na prvim treninzima i primili su me u omladinsku školu. Tako je sve počelo.”
Pročitali ste poslednji besplatni tekst.
Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se