Ne postoji više niti jedan jedini normalan, argumentovan, ozbiljno artikulisan, ljudski način da bi se objasnilo sve ono što se u posljednjih desetak godina dešava u bosanskohercegovačkom fudbalu.
Prva utakmica fudbalske reprezentacije BiH koju sam pogledao uživo bila je remi s Albanijom u Zenici u aprilu 1996. Novinarstvom sam se, igrom slučaja, počeo baviti još u srednjoj školi, a reprezentaciju – i domaću ligu – u profesionalnom smislu počeo pratiti već 2003. Od tada do danas pogledao sam apsolutno sve utakmice, neke i po dva, neke po pet puta. Jasno, i napisao bukvalno stotine tekstova, u eter izgovorio ili napisao milione riječi, neke o boljim, neke o lošijim danima reprezentacije i fudbala u BiH. Dakle, pasija se pretvorila u naporan, često frustrirajući, ali ipak zanimljiv i dobar posao, i smisao svega u profesionalnom životu postalo je riječima iskazivati ne samo činjenice nego i osjećaje koje te činjenice izazivaju.
Zato tako bizarno zvuči prva rečenica kada je izgovorim naglas. Ali ona je ništa drugo do apsolutna istina. Jer baš svaki novi tekst o fudbalu u BiH, a pogotovo o A reprezentaciji, mučenje je s pokušavanjem pronalaska pravih riječi i nekog novog ugla kako bi se ispričala ista priča. U posljednjih pola godine odbio sam neke od kolega i urednika i medija koje izuzetno poštujem i cijenim i za koje uvijek rado pišem, jer prosto nisam imao ni snage ni energije da se više vrtim u krugu ili samo odrađujem posao kako bih uzeo novac. Ne možeš to uraditi zbog poštovanja prema tim urednicima i kolegama, ali više od svega poštovanja prema čitaocima. I samopoštovanja, naravno.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
