Siječanj možda jest najduži dan u godini, ali se u Hrvatskoj on svako toliko skrati, više poput prijestupne veljače. Siječanj je u sportskom pogledu sinonim za velike rukometne turnire, kada nacija prvo čeka kakav će se ritam na putu za euforiju definirati; hoće li se suvislo prijeći preko Bahreina, Argentine i Zelenortske Republike, na putu do trenutka kada se zaista ‘treba’ postati euforičan.
I kada se upale oni drugi, pravovjernici, kojima je onda cilj nadmeno se postaviti iznad ovih prvih, s lakoćom puno većom i od istovjetnih situacija na nogometnim turnirima. Tradicija rukometa nije jasno baš tolika, ali je dovoljno čvrsta i značajna da se ta društvena dinamika efikasno ocrta i na ovim turnirima.
Trenutak euforije ovog siječnja nedvojbeno je bio šut Zvonimira Srne protiv Mađara, i to sa zvukom sirene. Hrvatska, koja je na ovom Svjetskom prvenstvu punila ambulante svojim igračima, a novinske stupce pričama iz uvelike prazne zagrebačke Arene – kojima se potvrđivala konačna smrt čak i te siječanjske rukometne tradicije – tako se ipak vratila u život.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
