Rukometni teren je dug 40 i širok 20 metara.
Međutim, tih 800 metara četvornih postoji samo u katastru. Ako želiš napraviti opasnost po suparnički gol u postavljenom napadu, cijeli teren se svede na komad parketa dug četiri i širok sedam ili osam metara ravno ispred suparničkog gola. Tih 30-ak kvadrata je srce rukometnog trena. Pa čak i kad ideš na krilo, prvo moraš napasti sredinu pa izvući loptu da okružiš do kornera i omogućiš krilu realizaciju iz donekle prihvatljivog kuta. Ostalih 770 kvadrata terena je najčešće sasvim sporedno.
Vjerojatno ni u jednom sportu ne postoji bolje branjen prostor od tog srca rukometnog terena. U prostor jednak veličini košarkaškog reketa treneri naguraju najmanje četiri mrge od stotinjak kilograma, od čega je jedan obrambeni specijalist koji ulazi samo kako bi popunio tu zonu i podijelio batine svakome kome padne na pamet ući u sredinu.
Jer to je još jedna specifičnost rukometa. Recimo, u nogometu ili košarci je zabranjeno sprječavati suparnika fizičkim kontaktom. U rukometu je sam kontakt nije kažnjiv. Slično kao u američkom nogometu, obrana se igra na tijelo suparnika. Sankcionira se grubost i udaranje, ali igrač može u jednom obrambenom posjedu može napraviti deset prekršaja bez kazne jer fizički kontakt nije zabranjen. Dapače, to je legitiman način zaustavljanja suparnika, puno češći od blokiranih udaraca ili oduzetih lopti.
Postoje tri načina kako riješiti onih 30 kvadrata u kojem su četiri mrguda koja su napravila sačekušu i jedva čekaju da nekoga odvale od batina.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
