Spontanost
Psihologija

Zašto su važne spontane odluke?

U ovom modernom stilu života, u kojem je efikasnost postala jedno od najvažnijih merila uspeha, svi mi smo pomalo spontanost skrajnuli u zapećak

Spontanost Možda je vreme da preispitamo koliko smo zaista spontani i da sebi dozvolimo da, umesto da sledimo unapred određeni plan, pustimo češće da nas intuicija i trenutak vode ka neočekivanim, ali ispunjavajućim iskustvima / Ilustracija Freepik/AI
sep 12 2024, 05:00

Podeli

Užurbano krećem ka gradu, žurim na iznenada organizovano predavanje psihoanalitičarke koja živi i radi u Londonu. Ni manje ni više, ta žena radi na Tavistock klinici i kao supervizor u Britanskom psihoanalitičkom društvu. Vau, uvek me zadivi kada čujem da neko s naših prostora ode i uspe da bude deo šire zajednice na globalnom nivou u oblasti kojoj se posvetio.

Pristižem na vreme, ali knap. Nervozno parkiram auto u jednom ćorsokaku, ostavljajući broj telefona u uglu šoferšajbne, nadajući se da će me neki ljubazni sugrađanin pozvati da ga pomerim pre nego što odluči da me stavi u situaciju da se finansijski razračunavam sa parking servisom. Žustrim koracima stižem do ulaza i ulazim u lift u kojem vožnja traje celu večnost, u komunističkom maniru iz doba kada je i zgrada sagrađena. Valjda tada ljudi nisu bili toliko užurbani, ali su ipak uspevali da imaju više dece, karijeru i neki društveni život. Tu mi prođe kroz glavu i ona Rambova: „Počeo sam odjednom više vremena da imam, kada sam stvari počeo da radim sporije – da se sporije krećem, govorim…“ Ne znam da li je to njegova originalna misao ili ju je od nekog učenijeg mislioca pozajmio, ali kao i svaki paradoks tera te da se nad njim zamisliš.

Lift se konačno zaustavlja, ulazim u stan u kojem je organizovano predavanje tačno na vreme, ali ne zatičem psihoanalitičarku nego…

Vidim par poznatih lica, izvinjavam se što kasnim i pitam da li sam na dobrom mestu. Ne uspevam ni da izustim da sam došla na predavanje, kada me dobronamerni glas starijeg voditelja grupe prekide: „Jesi, Bojana, samo uđi.“ Ulazim i sedam na prvu stolicu do vrata, pokušavajući da budem što neprimetnija, ali sama činjenica da sam ušla na pola nekog dešavanja to čini nemogućim. Pažljivo posmatram nepoznata lica u publici dok na drugoj strani prostorije vidim glumce u zanosu dramske scene.

Ubrzo shvatam da se radi o najkrhkijim ljudskim osećanjima – u vezi sa sopstvenom (ne)vrednošću i smislom života. Priča je bila o ženi koja udovoljava svima, a u sebi se oseća sve praznije i beznadežnije. Nakon što se završila scena, voditelj pita da li neko ima nešto da doda, a tinejdžerka u dvadesetim daje podržavajući komentar: „Tako je lepo što brineš o tuđim osećanjima, danas se čak i članovi porodice retko iskreno trude da razumeju jedni druge kako se osećaju. Volela bih da si moja tetka.“

Pročitali ste poslednji besplatni tekst.

Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.

Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.

Velike price