Postoji taj jedan izraz koji se sve češće provlači u razgovorima o psihologiji odnosa – people pleasing. Naizgled bezazlen, ali u praksi veoma iscrpljujuć obrazac ponašanja. U psihoterapijskom radu često srećem ljude koji se bore s postavljanjem granica, s osećajem krivice svaki put kada kažu „ne”, i sa stalnim unutrašnjim konfliktom: ako ne udovoljim, da li sam manje vredna?
Ako ne ispunim očekivanja, hoće li me manje voleti, poštovati, prihvatiti? Emotivna ucena često nije izgovorena – ona se podrazumeva, oseća, raste iz neizrečenog straha da će ljubav biti uskraćena ako ne budemo tu za sve. I onda sam se zapitala: koliko smo zapravo spremni da budemo tu za sebe?
Da sebi damo ono što svakodnevno dajemo drugima – pažnju, razumevanje, odmor, potvrdu. Koliko često udovoljavamo sebi sa istom posvećenošću sa kojom pokušavamo da ugodimo svetu oko sebe?
Važno mi je da naglasim – people pleasing nije znak slabosti, niti mana karaktera. Ljudi koji se ponašaju na ovaj način najčešće su izuzetno empatični, saosećajni i pažljivi. Njima je iskreno stalo do drugih. Vode ih vrednosti kao što su briga, povezanost, odgovornost, odanost, podrška. To su oni ljudi koji primećuju kada je nekome teško i koji prvi nude pomoć. Koji pamte tuđe rođendane, detalje iz razgovora, ono što vam treba čak i kada to niste izgovorili naglas.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst.
Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se