Nekada davno moja je bosanska familija bila puna direktora. Moj je deda bio direktor pijace, a i očeve su sestre bile udane za direktore. I mamin je sarajevski tetak bio direktor. Tada je za mene deda bio samo deda, a tetak tetak, ali sam o tome počeo razmišljati u ovim novim vremenima kada su razlike između bogatih i siromašnih postale vidljivije.
Mnogi su te razlike pravdali govoreći da su i u onom sistemu neki imali više od drugih i da ni onda nismo bili jednaki, a ja sam se prisjećao kako su meni poznati direktori živjeli u slično velikim stanovima kao i mi, sa istim mašinama za veš i istim televizorima, te kako su vozili tek malo bolja auta od mog oca. Dobro, za razliku od nas imali su vjerojatno koji kredit ili dva manje, ali te su razlike bile skoro nevidljive. Barem mojim dječjim očima.
U ona vremena mi smo znali da neki imaju više a drugi manje, ali nam je to bilo nevažno jer nitko nije imao puno. Mi smo, recimo, kod kuće imali kompjuter, a moj najbolji drug je u pola manjem stanu imao videorekorder. Netko treći imao je original starke. Za moje dječje pojmove svi smo zato bili tu negdje i nisam se pitao zašto neka djeca nisu išla na skijanje ili zašto nisu ljetovala na moru već kod babe u Srbiji ili Bosni.
Možda je krivo što su me roditelji odgojili u uvjerenju da su svi ljudi jednaki, ali ja sam tada zaista vjerovao da svi mi živimo u istom svijetu i da ne postoji svijet u kojem žive oni bogatiji, kao što ne postoji svijet za one siromašnije od nas. Takvo nešto postojalo je samo u Americi gdje su postojala geta i luksuzne četvrti i gdje su se bogati i siromašni gledali preko nišana.
Tek sam u srednjoj školi upoznao klince čiji su roditelji imali mnogo više od mojih, ali njihovo je bogatstvo u većini primjera ostajalo skriveno. Bilo je razmaženih tatinih sinova, ali su razlike između njih i mene najčešće bile neopipljive.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
