Njega baš ne vole bankari, trgovci i – HDZ

Sva ta identitetska priča desnice tako često je tek pjena na vrhu dobro poznatog vala. Država, patriotizam, ponos, nepovjerenje i zazor prema “drugima”, gdje su “drugi” tako često oni po bilo čemu drugačiji unutar istog etničkog korpusa – sve to se, kad se crta podvuče i zbroje brojke, svede na sličan zaključak. Kad je desnica na vlasti, profitira bogatiji dio društva.

Nije drugačije ni u Hrvatskoj Andreja Plenkovića. Unatoč dramatičnoj količini EU milijardi i rastu ukupnog standarda, oni koji bez zadrške mogu trljati ruke su tek najmoćniji. Trgovački lanci, banke, veliki hotelski lanci – sve mahom u stranom vlasništvu, najviše profitiraju od rasta hrvatske ekonomije, kao i njezine goleme ovisnosti o turizmu.

Nije to nikakva hrvatska specifičnost, ekonomska politika desnice svugdje uglavnom ide u korist onih koji su ionako dobrostojeći. Dovoljno je slikovito vidjeti samo američke tehnofeudalce kako oduševljeno cvrkuću pred Trumpom.

Stockholmski sindrom tranzicijskih gubitnika

Vrhunac paradoksa je da za te i takve vlastodršce posljednjih desetljeća mahom glasaju upravo oni koji završavaju kao ekonomski gubitnici politika koje kasnije provode ljudi koji su bili njihov izbor. Radnici, siromašniji i slabije obrazovani slojevi društva su i u Hrvatskoj HDZ-ova ključna biračka baza od 1990. godine do danas, pa su tako i zaslužni za činjenicu da je od 36 godina modernog višestranačja ovu zemlju 28 godina vodio HDZ, sa svim ekonomskim i društvenim posljedicama takvog izbora.

Daleko od toga da je vlast lijevog centra u svojih osam godina raskrstila s ekonomski najmoćnijim faktorima u društvu. U situaciji krša kojeg su kao ekonomsku ostavštinu naslijedili i 2000. i 2011. godine i nije bilo neke goleme prilike za vlade koje je vodila najjača hrvatska stranka s lijeve strane političkog spektra, Socijaldemokratska partija Hrvatske, za radikalne zahvate u osnovne ekonomske odnose u društvu. Sudeći po onome što najavljuje sadašnji predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić, tome je došao kraj.

U jednom od posljednjih javnih istupa prilično je sažeo cijeli problem današnje Hrvatske, zemlje u kojoj se životni standard povećava od ulaska u Europsku uniju 2013. godine. Dio građana, kazao je, doista živi bolje, ali dobar dio i – mnogo lošije. “Oko 28-29 posto stanovništva je u riziku od siromaštva. To je ono što me brine, ta velika razlika između 10 posto ljudi koji upravljaju s 90 posto bogatstva i s ostatkom, koji to nema. To je činjenica, to je Hrvatska”, kazao je Hajdaš Dončić.

Trećina umirovljenika živi s 450 eura

Velika je to razlika od onog što uporno ponavlja njegov konkurent Andrej Plenković, čovjek koji već deset godina vodi HDZ i Vladu. Plenkovićevi javni istupi su – preko granica izdržljivosti slušatelja – redovno prepuni premijerovog ponavljanja statističkih podataka koji pokazuju da su plaće rasle, da je kupovna moć rasla, da je zaposlenost najviša ikad i da je kreditni rejting zemlje vrlo visok. Sadržaj prošle rečenice, s gomilom brojki, Plenković redovno razvlači na nekoliko minuta svaki put kad vidi mikrofon, bez obzira na pitanje koje mu bude postavljeno. Rizik od siromaštva i inflaciju koja se ne smiruje već četvrtu godinu, uglavnom ne spominje.

Problem je što je Hajdaš Dončićeva, mračnija slika Hrvatske, bliža stvarnoj. Siromašniji građani imaju malo koristi od visokih prosjeka plaća (trenutno 1.470 eura). Čak trećina umirovljenika (oko 275 tisuća) prima minimalnu mirovinu od 450 eura, a taj iznos im u stvarnosti vrijedi i dvostruko manje nego prije samo nekoliko godina. Službena stopa inflacije u posljednje četiri godine bila je oko 33 posto, ali cijene hrane i pića su rasle po gotovo dvostrukoj stopi. Jasno, kad imaš 450 eura mjesečno, najveći dio tog novca odlazi baš na hranu i piće.