Kad je Hrvatska izlazila iz Jugoslavije, jedna od najčešće ponavljanih fraza bila je ona o napuštanju Balkana i povratku Europi. Orijentacija prema Zapadu, pritom, nije bila samo želja da se Hrvatska uključi u demokratske tokove tog dijela svijeta, kojima se željela prikazati bližima nego političkim i vrijednosnim sustavima Istoka, već i strateško opredjeljenje važno za dugoročnu sigurnost zemlje.
No, “napuštanje Balkana”, naravno, moglo je ostati samo na metaforičkoj razini. Hrvatska je i dalje na istom mjestu, dakle politički definirana odnosima i zbivanjima u zemljama susjedstva i to se, jednostavno, ne može promijeniti. Pokazalo je to i posljednjih nekoliko tjedana u kojima su odnosi sa zemljama u regiji – što je manje-više politički bezbolniji izraz od onog preciznijeg, da se radi o državama iz bivše Jugoslavije – itekako došli u fokus domaće političke bitke i javnosti.
Pre će SAD ući u Pokret nesvrstanih…
Zanimljivo, odnosi sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom, a uskoro će vjerojatno biti većih valova i oko Crne Gore, od kraja posljednjih balkanskih ratova nisu prečesto bili domaći politički blockbusteri. Što se tiče regije, puno je politički tiražnije uporno (eufemizam od “do zla Boga naporno”) inzistiranje desnice na zastrašujućoj opasnosti od projugoslavenskih snaga u zemlji, bilo onih koji su zaostali iz struktura bivših tajnih službi ili nekih novih koji zavjerenički kuju kombinacije za nekim trećim pokušajem zajedničke države Južnih Slavena. U stvarnosti, dakako, ništa od toga ne postoji, treća Jugoslavija je otprilike nešto manje vjerojatna od ulaska SAD-a u Pokret nesvrstanih, a cijelu tu priču apsolutno nitko ne zagovara, već u političkoj javnosti živi isključivo kao neizliječena, egzistencijalistička paranoja krajnje desnice.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
