Kako Vučić imitira Tuđmana, od spiskova do skupova

Koncem prošlog tjedna pipci vladajućeg HDZ-a obilježili su u Hrvatskoj godišnjicu smrti svog osnivača i prvog predsjednika Franje Tuđmana. Od Zagreba do zadnje zabiti, lokalni su se ogranci vladajuće stranke razletjeli do nekog od desetina Tuđmanovih spomenika i bisti, položili vijence umjetnog cvijeća i izgovorili nekoliko tronutih rečenica o čovjeku čiju su političku baštinu u međuvremenu svojski retuširali. Pokraj svih već postojećih spomenika – mahom besprimjerno ružnih – tog je prosinačkog dana otvoren i jedan novi.

Otvoren je u Podstrani, općini uz plažu u široj splitskoj suburbiji gdje je svečanost otvaranja spomenika privukla dobar dio državnog vrha uključujući i premijera Plenkovića. Sjatili su se akteri vladajuće stranke u Podstranu da otvore spomenik koji Tuđmana fizički krivotvori onako kako se dvadeset godina krivotvori i njegova politička popudbina.

“Otac domovine” na tom je postolju mršav i mišićav, širokih ramena i dupeta poput plivadona, pa nije stoga čudo da su lokalni šereti podstranskog Franju već nazvali “Brad Pitt”. Krivotvorenje Tuđmanovog fizičkog lika, uostalom, ide pod ruku i s asaniranjem njegovom političkog nasljeđa koje nakon dva desetljeća higijenskog čišćenja za Hrvate miriše poput cvjetnjaka.

Ima neke zgodne podudarnosti što se ta velika obljetnička parada dogodila svega dan ili dva nakon jedne druge parade upriličene u čast jednog drugog kulta ličnosti. Ta ceremonija kulta ličnosti dogodila se u beogradskoj Štark areni gdje je pred desetak tisuća pristaša autobusima dovedenih iz čitave Srbije održan predizborni miting Aleksandra Vučića i SNS-a. Meni koji gledam sa strane, puno je tuđmanovskog bilo na tom predizbornom skupu. Tisuće i tisuće pristaša iz cijele zemlje. Nacionalni stjegovi i pozivi na jedinstvo. Jedan neprikosnoveni vođa koji po autoritarnom kodu personificira naciju i stranku. Bilo je tu i tuđmanističkog intelektualnog kiča (citiranje, Schopenhauera, ej!), a dojam je zaokružio i uvodni govor Vučićevog “Zlatka Viteza”, Lazara Ristovskog. Nemalo je tu, velim, bilo toga što je mirisalo na brončanog Brada Pitta uz podstransku plažu.