Druga polovica devedesetih smatra se najmračnijim razdobljem hrvatske demokracije. Rata kao opravdanja za ograničavanje sloboda više nije bilo, ali tadašnja HDZ-ova kleptokratska autokracija razmahala se poput Mike Tysona u najboljim danima. Razmjeri pretvorbe i privatizacije domaćeg gospodarstva za račun Stranci bliskih kadrova postajali su sve vidljiviji, čak i u zemlji u kojoj su mediji bili mahom pod strogom kontrolom vlasti. Kao i rastuća nejednakost, obijest “zlatne mladeži” i sve jači kas surovog, tranzicijskog kapitalizma.
Tadašnji predsjednik Republike Franjo Tuđman, uvjerljivo najmoćniji političar u zemlji, jednostavno je odbijao priznati pobjedu opozicije u Zagrebu, po svom nahođenju je mijenjao ime najpoznatijeg nogometnog kluba na sjeveru Hrvatske, a navijači koji su tražili povratak imena Dinamo imali su posla s batinanjem, pa čak i tajnom policijom.
Rijetki neovisni mediji bili su pod ogromnim pritiskom, političkim i financijskim, a svaka kritika vlasti je rutinski svođena na “izdaju Domovine”. Opozicijske političare i neovisne novinare pratila je tajna služba, vodeći pažljivo dosjee o njihovim poslovnim, ali i privatnim kontaktima i vezama. Teška bolest predsjednika se tajila, a sam Tuđman je odbijao reći kani li priznati pobjedu opozicije na parlamentarnim izborima koji su se trebali održati na prijelomu dva stoljeća.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
