Ako u pretraživaču pokušamo pronaći kakvi su odnosi dvije zemlje čije razdruženje je prije par dana dostiglo punoljetstvo, naći ćemo epitete kao što su “komplikovano”, “izazovno”, “tenzično” uz prilično jasan ostatak teksta koji govori da oni takvi ne bi trebalo da budu. To “trebalo” ne dolazi iz neke puke dobronamjernosti, iz nekog uvjerenja da sve zemlje treba da budu prijateljske, da susjedi treba da sarađuju i slično. Naprotiv, taj imperativ dolazi kako iz zdravorazumskih, tako i iz kulturoloških odrednica.
Zdravorazumske su očigledne – prelazak granice između dvije nekadašnje republike ne mijenja ništa sem administracije – jezik je isti, običaji slični, kultura bliska. Štaviše, čak ni u fizičkom izgledu nećete naći velike razlike. Porodične veze su duboke, kao i broj ljudi koji se iz Srbije nastanio u Crnoj Gori i obratno. Donedavno smo imali i situaciju da je predsjednik Crne Gore (Filip Vujanović) rođen u Beogradu, a Srbije (Boris Tadić) sin žitelja Plužina.
ulturološke su još snažnije – običaji, igre, pjesme, velika djela književne i likove umjetnosti su “prekogranična” u svakom smislu a niz umjetnika se s pravom upisuje i u jednu i u drugu kulturu. Uprkos svemu tome, odnosi su komplikovani i izazovni.
Štaviše, sumnjam da postoji ijedan žitelj bilo koje od ovih država koji bi rekao da je zadovoljan tim međusobnim odnosima i koji bi u bilo kom trenutku pohvalio obostrano ponašanje. Razlike bismo jedino našli u tome koga i šta bismo okrivili za takvo stanje.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
