Zašto je La Scala najveća

(Za „Velike priče“ izravno s najvećeg mjesta operne umjetnosti na svijetu u prilici gledanja baš „velike opere“: grand opera „Guillaume Tell“ Gioacchina Rossinija)

Od Tokija do Los Angelesa i od Arktika do Antarktike nema slavnijeg i čašćenijeg opernoga hrama na svijetu negoli što je to Teatro alla Scala u Milanu. Svaka čast njujorškoj Metropolitan Operi i Bečkoj državnoj operi (Wiener Staatsoper), kao i nizu inih kazališta po svem svijetu što se kupaju u luksuzu pozlaćenog ugleda – od Pariza do Buenos Airesa i od Sydneyja do Moskve – ali legendarna La Scala svakako zavrjeđuje primat među svima i, naravno, svakome glazbeniku cilj je u svoj curriculum vitae udjenuti i referencu nastupa na spomenutom svetom mjestu umjetnosti.

Kult ovoga kazališta započeo je još onamo u zlatno doba opere, kad su nastajali svi oni kapolavori što su i dandanas najpopularniji i najizvođeniji operni naslovi uzduž i poprijeko mundijalnih pozornica. Baš je milanska La Scala bila onaj punto di riferimento na kojem su se praizvodile i ovog časa najpoznatije opere Gioacchinija Rossinija i Vincenza Bellinija, Giuseppea Verdija i Giacoma Puccinija; mjesto, gdje je impresario Giovanni Ricordi pred svekoliku javnost iznosio friško stvorena glazbeno-scenska djela, često ih i naručivši, a njegovi ih potomci Tito, pa Giulio, pa opet Tito provodili do u slavnu istodobno i obiteljsku tradiciju, ali i neporecivu povijest vazdažive operistike. Neka bude dodano svemu kako ih je, te opere, s dirigentskog pulta često oživljavao slavno čudesni i čudesno slavni maestro Arturo Toscanini.

Zavirivši u historicističku legitimaciju, jednostavnom znatiželjom saznaje se kako je ovo zdanje u centru Milana bilo otvoreno još 1778. godine, a da je prije okrugla dva desetljeća, 2004. godine nova sezona Teatra alla Scala svečano bila inaugurirana u novoobnovljenoj zgradi. Nekoliko godina milanska Scala bila je „milanska skela“, nakon čega je ova pompozna operna kuća doživjela tehničke preinake što su se odrazile ponajprije na poboljšanje kapaciteta pozornice (pa danas mogu istodobno biti spremne čak tri kompletno postavljene različite scenografske situacije), ali i na akustičke uvjete u samom auditoriju, što posjetiteljima omogućuje i oštriju i čiliju slušnost onoga i otpjevanoga i odsviranoga u svim dinamičkim čujnim gradacijama.