Utisak je da su Ivica Dačić i SPS bili jači koalicioni partneri Tadiću i DS u vladi Mirka Cvetkovića nego što su to Vučiću i SNS kod Đura Macuta. Specifična pozicija Dačićeve SPS, njen manevarski prostor i osećaj samopouzdanja uslovljeni su karakterom veće partije sa kojom se ulazi u koalicione aranžmane. Otuda ona doskočica „vlada Daček–Cvetković“ nije bila samo relativno duhovita (cinična) aluzija na vladu Maček (Vladko) – Cvetković (Dragiša), već je potvrđivala i izvesnu Dačićevu političku težinu. Jer i Vladko Maček kao lider Hrvatske seljačke stranke nakon smrti Stjepana Radića imao je veliku političku težinu kao koalicioni partner.
Ako je „Daček–Cvetković“ nekome bilo i simpatično, onda „trojni pakt“ (jedan je baš bila potpisala vlada Cvetković–Maček), iako ovoga puta neuporedivo slabiji – Hrvatske, Albanije i takozvanog Kosova nije smešna ni simpatična aluzija ili metafora.
Tamo negde 2018. tadašnja hrvatska predsednica Kolinda Grabar Kitarović obećala je u Tirani pomoć Hrvatske Albaniji na njenom putu ka EU, ali je izjavila i da su Hrvati i Albanci „braća po oružju“. Najpoznatiji Albanci – Kosovari u Tuđmanovoj vojsci bili su Agim Čeku i Rahim Ademi. Obojica su učesnici i „Oluje“.
Uprkos zahvalnosti koju Hrvatska oseća prema Albancima u njenoj vojsci, ta izjava je regionalno bila nezgrapna i u podtekstu jasno ratnohuškačka. Doduše i onda i sad kad je „trojni pakt“ u pitanju ima hipokrizije kad se u Srbiji iščuđavaju i zgražavaju nad njim oni koji slušaju sa simpatijama ili sami skandiraju – „ubij Hrvata da Šiptar nema brata“.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se







