Kako sam pisao grafite protiv sebe

Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.  

***

O Vuku ćemo, zaista, u onoj srpsko-indijskoj fusion krčmi u tvom kraju, i to barem iz dva razloga: Vuk je previše tvoja tema da bih se o njoj odvažio s tobom napismeno raspravljati.

Ali reći ću samo dvije stvari: Vuk je živio u prvoj polovini devetnaestog stoljeća, kada je svaka nacionalna svijest, svejedno gdje, u kom europskom plemenu, imala obrise velikonacionalnog i, iz današnje perspektive, uzurpatorskog projekta; i drugo, Vuk, za razliku od Shakespearea, upravo zato nije naš suvremenik. Tko god ga doživljava suvremenikom naprosto je budala.

A što se tiče toga tko je kome, da tako kažemo, stavio jezik u usta, rekao bih da u našem slučaju nije nitko nikome, iz jednostavnog razloga što je prvo bio jezik (ili jezici), a tek su se zatim, na način po svemu sumnjiv, formirale među južnim Slavenima etnije, pa nacije.

One nisu nastale na osnovu kulturnih, dakle i jezičkih razloga, nego po razlici u vjeri i Crkvi. Rođenju nacija na Balkanu pridonijela su, premda ne presudno, granice između velikih imperija, geografska konfiguracija, rijeke, planine itd. I to je sve. Tako je, barem u međusobnim razlikama, nastao jedan plitak i krvav svijet.

Da, u pravu si, Hrvatska je opet nadsrala Srbiju. Na mom malom slučaju, koji je, naravno, kao što to uvijek biva, dio nekoga većeg slučaja, ili većeg sranja. No, u čemu se sastoji hrvatsko nadserivanje? O tome moram naširoko.

Dakle, sjedimo tako mi u ljetni dan ispred caffea uz Frakturinu knjižaru, među nekim finim svijetom, u jednom od onih zagrebačkih ambijenata koji se tebi ovdje znaju svidjeti, a na koje ni ja nisam imun, i uspijevam ih još uvijek vidjeti očima nekog tko se u Zagrebu nije rodio, niti je formativne godine života u Zagrebu proživljavao.

To su ona mjesta koja po svemu, ne samo slikom, scenom i prizorom, podsjećaju na ambijente bilo kojeg ozbiljnog europskog grada: Krakova, Beča, Heidelberga, Pariza, Arlesa, Trsta… nabrajam i velike, i male, ali sve ozbiljne gradove. To nešto što čini takav ambijent osjeti se u mirisu i zvuku, u onoj specifičnoj finoj tišini, koja se od naših zavičaja razlikuje, rekao bih, gotovo dramatično.

I tako mi tu sjedimo, gotovo anesteziranih živaca, opuštenih svih mišića, pijemo neku mentom i sirupom savršeno dorađenu limunadu s ledom, kadli nailzi jedan stariji par s psom. Ja se s milinom zagledam u psa, jer pse volim i u svakoj sam prilici otvoren prema svim psima, kad li se gospođa odvoji od gospodina i psa, unese mi se u lice i izgovori: Govno!

Biva, želi mi reći da sam ja govno. I tu ja ostajem potpuno razoružan, jer su mi živci prethodno već anestezirani i opušten sam do tuposti, tako da gospođu nisam u stanju obasuti i blagosloviti širokim repertoarom svojih balkanskih prostakluka, niti je obnevidjeti najmračnijim sadržajima svoje duše.

Samo sam Anu zbunjeno i pomirljivo pogledao, ali ona je već skočila, grabeći mobitel, i potrčala za gospođom da je fotografira.

Odavno, naime, Anu frustrira kad god javnim ne učinimo situacije u kojima nam se ovakvo što dogodi u javnom prostoru. Nego, da uslika počiniteljicu, pa da je uz prigodni komentar stavimo na fejsbuk.

No, dok je gospođu fotografirala na javnom mjestu, tojest nasred ulice – što po zakonu nije zabranjeno, kao što takvu fotografiju po zakonu nije zabranjeno ni objaviti, pogotovu ako si novinar, a Ana je novinarka – gospođa ju je fizički napala, pokušavajući joj mobitel istrgnuti iz ruke.

Kako je slabija od Ane, koja je ipak dobro utrenirana cura sa sela, nije joj uspjelo. Ali Ani bio je, ipak, priličan problem otresti je sa sebe. Nije je smjela udariti, niti srušiti na zemlju, jer tek tu bi nastali belaji.

Na kraju, neočekivana je pomoć, u vidu razumnog obraćanja, stigla od slučajne prolaznice, sredovječne strankinje (kad kažemo strankinja, uvijek mislimo na osobu iz Austrije, Njemačke i sl.), pred čijim je nastupom agresivna gospođa pobjegla svom gospodinu i psu, koji su (srećom) bili negdje zaostali, jer se psu, pretpostavljam, pripišalo.