Noć srpskog i hrvatskog silaska s uma

Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.  

***

Stvar je, dragi Basara, u slučaju južnoslavenskih plemena i njihovih državica vrlo daleko od Hegelova Svjetskog Duha. Od Nikole Pašića 1919, pa do danas, država se u Srba i Hrvata ustrojava kao razbojničko udruženje, ili kao ponešto unaprijeđena hajdučka banda. Vrhunac su, u simboličkom smislu, dosegnuli, ipak, Hrvati (a ne Srbi), kada su mafijaškog pouzdanika, suca za montirane procese i intimnog prijatelja svih viđenijih hrvatskih razbojnika, Ivana Turudića, postavili za glavnog državnog odvjetnika, tojest tužitelja. Između Turudića, koji jest, i Zagorke Dolovac, koja nije, razlika je, čini mi se, između dva imaginativa i dva razbojnička mitotvorna sistema. Srbi se drže staroga, tradicionalnog, potrošenog lopovskog principa, prema kojemu je najbolje tužiteljstvo nepostojeće tužiteljstvo, dok su Hrvati ustanovili da je ipak bolje mafijaško tužiteljstvo, ono koje aktivno djeluje po nalogu mafije i državne vlasti, stopljenih u kompaktnu cjelinu.

Jugoslavija je, kako nam se iz današnje perspektive često učini, bila bolja, stamenija i u svakom pogledu više nalik na državu, premda država po mom mišljenju nije bila, ne zato što je bila ostvarenje Svjetskog Duha (makar i ostvarenje Njegove cinične zajebancije), nego zato što se s jedne strane, ipak, pozivala na duh marksizma-lenjinizma (što je svakako naprednije i suštastvenije od duha razbojničke bande, hajdučije, urotničke skupine umjetničkih antitalenata…), a s druge strane Jugoslavija je, u dvije svoje inkarnacije, bila imaginativ, zamišljaj, sistemski ostvarena maštarija dvojice diktatora, koji su, svaki u sebi, ipak bili ostvarene ličnosti i ljudi s nekakvim idealima. Prvi, manje vješt i sposoban, općenito manje produhovljen i darovit, bio je Aleksandar Karađorđević. Drugi, mnogo sposobniji i šarmantniji, bio je Tito. Aleksandru je bilo teže nego Titu i zato što mu je falio neki njegov marksizam-lenjinizam, ali obojica su donekle uspijevali sklopiti nešto nalik na državu. Istina, obje njihove države raspale su se na isti način: u posljedičnom nacionalističkom i razbojničkom divljaštvu, u organiziranom divljaštvu Jasenovca i Srebrenice, u psihotičnom raspadu mašte svih njihovih plemena, a onda i skoro svakog pojedinca u tim plemenima. To je, recimo, jedna od tema koja me već trideset i pet godina opsjeda, a s kojom ne mogu ništa, jer ne znam šta bih. Meni se, naime, čini, i to bih bio spreman obrazložiti, da su Srbi u jednom trenutku, možda jedne noći, istina ne znam koje, ali godina je bila 1989., kolektivno sišli s uma, ušli su u deluziju, počeli su se raspadati kao ličnosti, pa je u svakom Srbinu oko jutra nakon te noći već bilo desetak različitih osoba, što je izazvalo taj efekt da je osam-devet milijuna Srba najednom postalo osamdeset do devedeset milijuna različitih, šizofrenih ličnosti, spremnih da se nastave dijeliti i tom djelidbom množiti. Razgovarajući s ljudima koje sam prethodno poznavao, ja nakon te noći srpskog silaska s uma nisam pravo znao s kime razgovaram, jer je jedno tijelo nosilo desetoricu njih.

Nakon toga se, u nekom reaktivnom procesu, sličan silazak s uma dogodio Hrvatima. Kažem sličan, premda je mnogo toga bilo različito nego kod Srba. Srpska gigantomahija je, naime, bila uglavnom zasnovana na fantasyju, inspiriranom nekim dotad nepoznatim spjevom o bici na Kosovu, koji se poput dobroćudnog tumora razvio u srpskoj podsvijesti i izasvijesti, dok je hrvatsko novo manijaštvo bilo zasnovano na izokrenutom obračunu s vlastitom poviješću iz Drugoga svjetskog rata. Kako u prethodno, Titovo i jugoslavensko vrijeme nisu bili sposobni da intelektualno i emocionalno pregore pitanje ustaša i NDH u vlastitoj povijesti, prošlosti i autopercepciji, Hrvati su u toj noći vlastitoga silaska s uma, koja se zbila u proljeće 1990, na sebe i svoju svijest, identitet, kolektivnu pripadnost, projicirali i te ustaše, i tu NDH. To nipošto nije značilo da su svi oni postali ustaše, pa ni da je većina njih postala ustašama, to čak ne znači ni da je itko od njih 1990. postao ustaša, ali znači da je kao imperativ narodnoga duha, pripadnosti, identiteta, u toj noći sluđivanja postalo da svaki Hrvat u sebi mora stvoriti prostor u kojemu će, među ostalim likovima njegove podijeljene ličnosti, prebivati i po jedan ustaša. Hrvati su, kolektivno, postali žrtve svoje psihoze, koju su, kad bi im se na trenutke povratila svijest i razbor, smatrali legitimnim odgovorom na srpsku psihozu. Trideset i pet godina kasnije, možemo reći da je ta ludost postala trajno stanje dviju nacija. S tim da su u međuvremenu Hrvati učinili sve da među brojnim ličnostima svoje šizofrenije ubiju lik partizana, te da tako preokrenu rezultat Drugoga svjetskog rata. A Srbi su povjerovali u taj bizarni mit o dva svoja antifašistička pokreta. Ali sve to su samo detalji. Važna je ta noć silaska s uma, noć u kojoj su poludjeli svi Srbi. Druga noć u kojoj su poludjeli svi Hrvati. A zatim i treća, bošnjačka noć, kojom se neću baviti, premda me se ona možda i najviše tiče. Jutro nakon svake od tih noći moja je neostvarena i neostvariva tema. I samoća onih nekoliko ljudi među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, koji su iz nekog razloga imuni na ludilo, ali samim tim pretvaraju se u doživotne otpadnike. Tih nekoliko u svakom su plemenu i narodu vrlo pravilno raspoređeni: ima ih među darovitim i među umnicima, jednako koliko i među običnim, neproduhovljenim, ali normalnim svijetom. Tih nekoliko čine zasebni narod.

Da bi se u toj noći sišlo s uma, nužan je, uza sve ostalo, bio i moment lične i kolektivne pokvarenosti. Samo pokvaren čovjek može, sve uz pomoć Crkve u kojoj se Bogu moli, problem vlastite savjesti u odnosu na Jasenovac rješavati tako što će u sebi integrirati po jednog ustašu. Recimo, klasični ustaški narativ u današnjoj Hrvatskoj svodi se pod frazu i sintagmu: srpski jasenovački mit. Biva, Srbi su izmislili sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, u čemu ih pomažu izdajnici i neprijatelji iz Hrvatske! Ali umjesto da na bilo koji način prihvate da je u Jasenovcu, imenom i prezimenom dokumentirano, preko osamdeset tisuća žrtava, a da postoji i određeni broj onih čija su imena i prezimena iščezla u dimu i vjetru, ti naši novoustaše reći će da je u Jasenovcu stradalo par desetaka ili koja stotina ljudi. No zato je, recimo, na Bleiburgu, kako tvrdi hrvatski ministar obrane Ivan Anušić, ubijeno pola milijuna Hrvata. Tako, dakle, izgleda hrvatska demontaža srpskog jasenovačkog mita, i tako se u današnjoj Hrvatskoj rješavaju problemi s povijesnim nasljeđem i s pitanjima savjesti u stvarima nacionalne autopercepcije. Ali mene i dalje zanimaju noći nakon kojih su se svi Srbi i svi Hrvati probudili ludi.

Postoji jedna značajna razlika između Srbije i Hrvatske o kojoj nas dvojica nikad nismo razgovarali, a važna je za razumijevanje dva naša svijeta. Ta razlika proizlazi iz zemljopisnih i kartografskih zadatosti. Ako pogledaš na mapu, vidjet ćeš Srbiju čiji je zemljopisni obris sav okrenut prema unutra. To je zemlja prostrane i duboke unutrašnjosti, koja je samo svojim dalekim periferijama usmjerena na susjede. Hrvatska, pak, kada je vidiš na karti, zemlja je ljudi koji žive na granici, ili blizu granice. Nema hrvatskog grada koji je udaljen više od osamdesetak kilometara od neke državne granice. Pritom, značajan dio zemlje istovremeno je na moru – a more je već dodir s vanjskim svijetom – i na kopnenoj granici. Dakle, Hrvati su, za razliku od Srba, ljudi koji su svakodnevno izloženi drugim i drukčijim ljudima. Osim toga, prokletstvo (za nekog bi to bio blagoslov, recimo za mene) historijskog pograničja proizveo je naciju, etniju, pleme koji je unutar sebe kulturno i jezički različito i raznoliko. Sjeverni dio Hrvatske obilježen je habsburškim, germansko-ugarskim formativnim utjecajima, južni dio obilježen je talijanskim formativnim utjecajima, a ono što ih povezuje snažno je balkansko-tursko. Hrvati su, dakle, pleme koje jednim svojim dijelom podsjeća na Srbe, a s druga dva dijela nije im ni nalik, premda su Srbi prečani i Srbi Dalmatinci upravo tim dijelovima slični. Hrvati, međutim, odbijaju biti slični Srbima u jednom svom dijelu, kao što i Srbi, istina manje manijakalno, odbijaju sličiti Hrvatima u preostala dva hrvatska dijela. Sve je to u noćima naših silazaka s uma postalo tema!