Kultura

Vreme je da svi okrenemo krstove naopačke

"Weapons" ("Trenutak nestajanja") je horor film o kojem se ovog leta najviše priča. Zašto?

/ Warner Bros. - BoulderLight Pict / AFP / Profimedia
avg 12 2025, 05:42

Podeli

Ako ste kliknuli na ovaj tekst očekujući objašnjenje kako je (po najnovijim istraživanjima) malo satanizma dobro za vaš bioritam koliko i mlaka voda sa limunom, žrtva ste još jedne klikbejt manipulacije interneta.

A ako tako nešto ja sam mogu da izvedem, možete da zamislite šta će tek AI da nam radi. Što nas, neminovno i opet, vraća na naslov… Zar ne?

Ne, ovo nije tekst o benefitima satanizma, već tekst o horor filmu o kome se ovih dana najviše priča, iako je ovog leta, pa i ove godine, produkcija horor filmova bila pozamašna, pa i priča o njima. U pitanju je novo, drugo po redu, ostvarenje reditelja Zacha Creggera koji je u naše živote ušao filmom “Barbarian”, pre tri godine.

U pitanju je bio niskobudžetni horor o čarima er-bi-en-bija i pustoši koju za sobom ostavlja ekonomska oseka. A zapravo je, obrni-okreni, kao i “Weapons”, bio o merilinmensonolikom biću koje nije baš najprijateljskije raspoloženo.

Za moj horor ukus, stvar je odlično počela (iako utemeljena na nebulozi da bi iko normalan želeo da rentira stan u kraju koji izgleda kao u ovom filmu, ali, dobro…), likovi su bili živi i opipljivi, ali, onda, kao i u “Weapons”, kad malo bolje razmislim, u drugoj polovini krene jedan drugi film koji objašnjava ceo film i to mi je bila preplitka voda, po kojoj može samo da se gaca. Ali ne i da se čovek okupa.

U ovom trenutku “Weapons” na IMDb-u od kritike ima ocenu 81/100 što vam je kao da je osvojio četiri Oskara, kada su u pitanju “normalni filmovi”. Vratiću se na to koji bi mogli da budu razlozi za tako topao prijem kod kritike, a i kod šire publike, na kraju teksta, jer pre toga želim da vam ispričam kako je meni bilo na filmu.

“Weapons” ne počinje kao horor filmovi. Za početak, narator je osmogodišnje dete koje naširoko postavlja priču koju će nam ispričati u neki širi kontekst – a to je da je ovo priča o kojoj se ćuti i ne zna, navodno istinita, koja je zataškana, jer niko ne zna šta se zapravo desilo. A mi smo pozvani da verujemo “na reč” jednom detetu.

Priče, naročito deci, obično pričaju odrasli. Cregger već ovde pravi inverziju, možda želeći da na neobičan način odrasle konfrontira sa “bajkom za odrasle”, ali to je moja treća interpretacija, tako da i o njoj kasnije.

Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price