“Što ćemo mi, siročići, bez diteta našega?”

Osnove opće mandićevštine u prilici 85. obljetnice rođenja Igora Mandića; Sedmi i finalni deo feljtona o Igoru Mandiću na Velikim pričama, objavljuje se baš na dan njegovoga 85. rođendana

***

Ukupnost spisateljskog salda pisca i kritičara Igora Mandića najradije bih usporedio s ukupnošću djela kompozitora Giuseppea Verdija. Znam, neupućeni promatrač ostat će zaprepašten ovakvim i navodom i uvodom, dok će se nešto informiraniji čitatelj umah sjetiti ranih radova Igorovih kad je, usporedo s karijerom književnoga kritičara, ganjao i stvarao i karijeru kritičara glazbenog. Bilo je tih recenzija na muzičke teme objavljivanih u “Studentskom listu” i “Vjesniku”, koje su kasnije završile u knjizi Od Bacha do Cagea (1977.), a paralelno je s tim provokativnim paskvilima Igor otvarao i brojne polemike s najvišim od časti viđenim pojedincima i najznačajnijim od ugleda institucionalnim instancama tada u Hrvatskoj i Jugoslaviji: da je nastala i knjiga glazbenih polemika – U sjeni ocvale glazbe (1977.). Međutim, ne, nema povezanost Igora i Verdija glazbeni lijepak na sebi…

Lijepak, pak, na relaciji dalmatinskoga skriptora i talijanskoga skladatelja drugačije je naravi. Potkraj svojega života, nakon što je slavni Verdi cjelokupnu svjetsku glazbenu zajednicu umnogome bio iznenadio senzacionalnom operom Otello, koja se gotovo ni po kojem obliku izražajnog jezika ne može odveć usporediti s opusom što ga je prije toga bio ostvario (smionošću harmonije i zrelošću orkestracije, a ne zaboravimo, vjerovalo se kako je veliki maestro svoje zadnje kajde bio ispisao veličanstvenom Aidom, pa domalo potom i spektakularnim oratorijem Messa da Requiem), te kad nitko osim najbližih suradnika i prijatelja nije mogao, kobajagi, ama ni zamisliti da ostarjeli bard nešto kod kuće kuha i dovršava, osvanula je obznana kako se priprema praizvedba njegove nove opere – također skrojene prema predlošku Williama Shakespearea i također iz libretističke meštrije Arriga Boita – opere Falstaff. A Verdiju je tada okruglih i visokih 80 godina života! U sutonu svoje karijere, takoreći u “sudačkoj nadoknadi” vlastitog života, kreativni starac potvrđuje kako je sasvim dovoljno svjež i čio, te kako je kadar stvoriti djelo dijametralno drugačije od svega što je dotad pisao: komičnu operu, operu bez arije, operu bez zbora i posve ritmički i koloristički poskočni glazbeno-scenski komad koji će čak završiti s toliko za Verdija nekarakterističnom fugom…