Velike priče i Nedeljnik, uz pomoć više od 200 pozvanih stručnjaka, pokreću izbor za 100 najboljih romana napisanih na jezicima našeg govornog područja, svesni svih dilema koje takva „top-lista“ može da donese, i duboko ubeđeni da će doneti mnogo toga dobrog. Više o izboru pročitajte OVDE.
Pojedinačne liste objavljujemo svakodnevno na Velikim pričama. Kako su drugi glasali pogledajte OVDE.
***
Simona Čupić je profesorka na Odeljenju za istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu. Bavi se američkom umetnošću i popularnom kulturom. Za knjigu Mona Liza i Supermen. Džon Kenedi i nova granica kulture (2016) dobila je ICOM nagradu za publikaciju godine. Kao gostujući istraživač boravila je više godina na univerzitetima Berkli i Rajs. Jedna je od osnivača Centra za američke studije Filozofskog fakulteta. Na Velikim pričama objavila je tekstove koje možete čitati OVDE. Ovo je njen izbor:
***
Pitanje o 10 najboljih romana našeg govornog područja stiglo mi je u danu kada sam završila rad na knjizi „Amerika u 50 pojmova“ – u momentu dok sam osećaj nelagode šta smo propustili, potiskivala mislima da su liste podsticaj za razgovor i razmišljanje, nikad konačan, već uvek živ i nezavršen posao. Srećom, pritisak izbora za Velike priče relaksirala je činjenica da sam, kada je reč o romanima, tek čitalac amater. Zato je on sasvim subjektivan, sastavljen bez ikakvih pretenzija na opštost. Reč je o devet knjiga koje na različite načine doživljavam veoma intimno. Deseta je „Na Drini ćuprija“ koja nikada nije bila deo mog emotivnog prostora ali obavezuje me jedina Nobelova nagrada u regionu.
Na prvom mestu je oduvek Pekićevo „Besnilo“. Potom slede i druga dva romana iz njegove naučno-fantastične/antropološke trilogije, koji danas zapravo više i nisu naučna fantastika. Zatim Komarčićev roman iz 1902. godine kao začetnik žanra. Kada predajem studentima o naučnoj fantastici u popularnoj kulturi, uvek naglašavam da ništa ne govori preciznije o sadašnjosti od strahova koje projektuje na budućnost. Putopisi Isidore Sekulić i Rastka Petrovića tu su kao svedočanstva o izmeštanju, radoznalosti, gledanju, ali i podsetnici na ovaj često zanemareni žanr. Albahari zato što jezik uvek ostaje najdublja i neraskidiva veza sa svojom zemljom, čak i kada se zavoli druga, a takođe i zato što su geografija i istorija nerazdvojne. Selenić zbog svega što smo pogrešili u 20. veku. Rosić zato što je mojoj trilogiji žanrova potreban triler da bude kompletna. Ali i zato što, dok secira 21. vek, ne udovoljava opštim mestima korektnosti, ne nudi samo jednu istinu i ne nameće moralizatorska rešenja.
Čitamo dalje.









Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se














