Koliko god je pogrešno počinjati tekst citatom, nekad je to neophodno. Možda ta neophodnost dolazi iz lijenosti ali to nije važno. Svakako, Apije Klaudije Cek je davno napisao “Homo faber suae quisque fortunae”, misao koju mi poslovično prevodimo “Svaki čovjek je kovač svoje sreće”.
Iz nje se izrodio čuveni antropološki dualitet – homo faber, radni čovjek, čovjek sa alatom i homo ludens, čovjek igre. Mrav i cvrčak. Prvi je vrijedan, ozbiljan, odgovoran, dok se drugi zabavlja, smije, odmara.
Svako od nas sadrži obje ličnosti, svi smo i cvrčak i mrav, i faber i ludens. Vjekovima smo, kao ljudski rod u cjelini, a od djetinjstva kao pojedinci, učeni da je “rad stvorio čovjeka”, da je mrav u pravu a cvrčak u krivu, pa i da je sasvim u redu da mrav ostavi cvrčka da se na hladnoći mrzne gladan, jer je svirao umjesto da radi. Uprkos tome, cvrčka u nama nisu ubili, tu je, zajedno sa mravom.
Savremeno doba donijelo je mnogobrojne promjene u pogledu toga šta je rad, nametnuvši nam time nove izazove. Iako djeluje kao proizvod savremenog doba, otuđenje čovjeka od njegovog rada desilo se daleko ranije.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
