“Prerušeni prosjak”, zanemareno djelo naše književnosti

Jesen je i vjetar grane njiše… A bogami i knjige briše, pa i miče. Nekad sam se tom aktivnošću bavio pred sam početak proljeća: nekoliko smo godina u sklopu pripovjedačkog festivala “Pričigin” imali i svojevrsnu burzu pročitanih knjiga, pod naslovom “Knjige na kile, knjige na metre” i podnaslovom “Koliko doneseš, toliko smiješ i odnijeti”. Nabavili smo staru vagu s tržnice, ispjeskarili je, usjajili i podmazali, a našao se tu i onaj sklopivi žuti stolarski metar, nov novcijat. Pa kome kako paše – netko po težini, netko po duljini, svi su mogli donijeti svoje pročitane knjige i odnijeti jednako toliko. Mogli su i ostaviti svoje a ne ponijeti ništa ili gotovo ništa, ali nije bilo moguće ne donijeti ništa a ponijeti bilo što. Sve knjige koje bi nam preostale nakon takve trodnevne burze darovali bismo nekoj narodnoj ili školskoj knjižnici na otocima ili u Dalmatinskoj zagori.

E, ali za otvaranje burze trebalo je skupiti i nekakvu inicijalnu hrpu onoga što se sa štanda može odnijeti. Imalo se u to doba nešto para za kupovanje ozbiljnijih knjiga, a nije bogami falilo ni ambicioznih (i mlađih i starijih) autor(ic)a koji bi mi sami slali svoje naslove, uglavnom samizdate ili projekte malih izdavača, pa pitali za moje mišljenje kao da sam, božemeprosti, književni kritičar. Te su knjige, dakle, njih najmanje 50 svake godine, bile temeljni fundus Pričiginove burze.