Kad sam ja bio mali, a moja zemlja velika, festivala je bilo kao u priči. Najvažniji su, naravno, bili oni muzički. Koga su oduševljavale lake note, mogao je birati do iznemoglosti. Beograđani su imali Proljeće, Sarajlije Vaš šlager sezone, a mi u Hrvatskoj svašta nešto. Kako smo mi bili (i ostali) republika s jednim službenim jezikom i nekoliko (pitaj boga koliko) neslužbenih, pjevalo se i na dijalektima.
Dudeki su, recimo, imali Festival kajkavske popevke. U stvari nisu, ali to sam shvatio naknadno, tek nakon što sam došao u Zagreb na studij. Netko mi je tada objasnio kako Gruntovec – u kojemu je živio siroti Andrija Draš Katalenić, od milošte Dudek – nije selo u Hrvatskom zagorju, nego u Podravini, te da on i njegovi zemljaci ustvari nemaju nikakve veze s Krapinom u kojoj se održava Festival kajkavske popevke. Primorci i ljudi s druge strane Učke imali su, pak, MiK, Melodije Istre i Kvarnera. S moje, dakle, dalmatinske točke gledišta, oba su festivala bila nepodnošljivi davež. U Krapini se nastupalo u narodnim nošnjama i pjevalo na svahiliju kojemu smo razumjeli svaku petu riječ. Pjevači na MiK-u bili su nominalno čakavci, ali od neke čudne sorte s kojom smo malo što dijelili. Zagorci su nas davili tamburicama, a Kvarnerani sopilama koje se u Istri zovu roženice. Nije pomoglo čak ni to što su u Krapini nastupali omiljeni Dalmatinci poput Vice Vukova i Arsena Dedića. Kad bismo u najavi televizijskog programa pročitali da nas čeka večer kajkavskih popevki ili čakavskih kanconeta, tražili smo konopac i razmišljali o tome hoće li kuka lustera izdržati našu težinu.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
