Kad sam ja bio mali, a moja zemlja velika, festivala je bilo kao u priči. Najvažniji su, naravno, bili oni muzički. Koga su oduševljavale lake note, mogao je birati do iznemoglosti. Beograđani su imali Proljeće, Sarajlije Vaš šlager sezone, a mi u Hrvatskoj svašta nešto. Kako smo mi bili (i ostali) republika s jednim službenim jezikom i nekoliko (pitaj boga koliko) neslužbenih, pjevalo se i na dijalektima.
Dudeki su, recimo, imali Festival kajkavske popevke. U stvari nisu, ali to sam shvatio naknadno, tek nakon što sam došao u Zagreb na studij. Netko mi je tada objasnio kako Gruntovec – u kojemu je živio siroti Andrija Draš Katalenić, od milošte Dudek – nije selo u Hrvatskom zagorju, nego u Podravini, te da on i njegovi zemljaci ustvari nemaju nikakve veze s Krapinom u kojoj se održava Festival kajkavske popevke. Primorci i ljudi s druge strane Učke imali su, pak, MiK, Melodije Istre i Kvarnera. S moje, dakle, dalmatinske točke gledišta, oba su festivala bila nepodnošljivi davež. U Krapini se nastupalo u narodnim nošnjama i pjevalo na svahiliju kojemu smo razumjeli svaku petu riječ. Pjevači na MiK-u bili su nominalno čakavci, ali od neke čudne sorte s kojom smo malo što dijelili. Zagorci su nas davili tamburicama, a Kvarnerani sopilama koje se u Istri zovu roženice. Nije pomoglo čak ni to što su u Krapini nastupali omiljeni Dalmatinci poput Vice Vukova i Arsena Dedića. Kad bismo u najavi televizijskog programa pročitali da nas čeka večer kajkavskih popevki ili čakavskih kanconeta, tražili smo konopac i razmišljali o tome hoće li kuka lustera izdržati našu težinu.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
