Nije Pričigin makar što

Jedna od najvećih priča u mojem životu vezana je pupčanom vrpcom upravo uz – pričanje. Uz pričanje priča. Uz pričanje priča na festivalu, gdje nema ni konkurencije niti pobjednika. Uz “Pričigin”.

Za početak, malo sportsko-rekreativne edukacije: znate li što je picigin? Zacijelo ste čuli za nj, možda ste poneki prizor te igre vidjeli na fotografiji, TV-ekranu, ili čak uživo na čuvenoj splitskoj gradskoj plaži Bačvice, ali tek rijetki shvaćaju samu esenciju tog naizgled banalnog nabacivanja lopticom u morskom plićaku: riječ je o najhumanijoj, najplemenitijoj igri na svijetu. U piciginu ne postoje protivnici, samo suigrači, svi s istim ciljem – da balun po svaku cijenu što dulje ostane “suv”. U prijevodu, da loptica nakon što više udaraca dlanom prvi put upadne u more. Svaki suigrač je pritom spreman žrtvovati bol u svakom zglobu, svakom rebru i kralješku, samo da odbije nesmočeni balun nazad uvis. Izvode se pritom fascinantne trkačke, skakačke, pa i letačke bravure (ne zaboravite: u što plićem moru, jer već ono do koljena predstavlja granicu koja profesionalce dijeli od amatera) koje pamte samo oni i poneki promatrač. Idealno je kad ekipu čini petero sudionika, pritom bez ikakvih ograničenja u spolu i životnoj dobi, što picigin – osim najplemenitijom – čini i najdemokratičnijom igrom.

Ako vas zanima više detalja, guglajte već danas, a ova se priča seli vremeplovom u daleko ljeto 2006, na terasu kafića u centru Splita, nepun kilometar zračne linije od Bačvica. Tamo sam i tada čuo dvije najromantičnije rečenice u svom radnom životu: “Pare su moja briga, svi će dobiti honorar i sve prateće troškove. Ti mi trebaš za sastavljanje programa, razumiš, ja san hardver a ti softver.” Izgovorio ih je profesor Petar Filipić, za prijatelje barba Pero, makroekonomist s neočekivano širokim spektrom interesa i (tad već) bivši dekan splitskog Ekonomskog fakulteta. Idejni začetnik splitskog festivala pričanja priča.