Nepoznata uloga Bele Krleže u NDH

Kad je Josip Broz kazao da će odlikovati Belu Krležu, žena se zaprepastila. “Pa zašto mene”, upitala je, sva u čudu.

Rođena u Senju 1896. kao Leposava Kangrga, kćer poštanskog službenika Milana Kangrge, Bela nije bila politički aktivna. Nije bila ni članica Partije, a ni muž nije bio u šumi, u koju je otišao čak i Vladimir Nazor, hrvatski nacionalist, glasač Jereze, skoro sedamdesetogodišnjak (1876. godište), pa je njeno čuđenje bilo iskreno i prilično logično.

Nakon početne ljutnje jer nije došao u partizane, Tito je Krleži brzo oprostio nedostatak entuzijazma za gerilsko ratovanje. Štitio ga je od objave svih biografskih detalja koji bi mu mogli štetiti – Vladimir Dedijer je (nakon Krležine i Titove smrti) napisao da su ga čak osam puta zvali u partizane, ali ih je pisac svaki put odbio (na kraju zaprijetivši i prijavom vlastima).

Informacije o tome kako mu je Pavelić pod kraj rata osobno nudio nekoliko prestižnih pozicija (među njima i čelno mjesto u Hrvatskom narodnom kazalištu) nije htjela objaviti čak ni hrvatska emigracija, nastojeći najvećeg pisca nacionalne povijesti zaštititi od kompromitacije. Krležu su ustaše uhapsile odmah po proglašenju NDH, no brzo su ga pustili – zasluge za to pripisivao si je Mile Starčević, ministar prosvjete, Mile Budak, ministar kulture, vojskovođa Slavko Kvaternik, a na kraju je čak poglavnik rekao – “pa valjda se i mene tu nekog vraga pitalo…”

Miroslav Krleža endehazijske je godine proveo nekompromitiran. Nije štampao knjige, nije se oglašavao u javnosti, nije postojao. Katkad je morao prodavati i namještaj kako bi se prehranili. Bela je, pak, pristala na neke ustupke. U hrvatskoj je historiografiji pitanje njene konverzije na katolicizam dugo bilo neriješeno, no iz dokumentacije Službe državne sigurnosti SR Hrvatske – točnije, iz prijepisa razgovora kojega je kardinal Franjo Šeper 17. travnja 1955. vodio sa stanovitim Kuntarićem – ta je činjenica očita. Udba je trajno prisluškivala Kaptol, a u prijepisu nalazimo slijedeće retke:

Govoreći o “zastupanju interesa jedne župe od strane Kuntarića, Šeper je rekao, da bi možda bilo dobro obratiti se Krleži, kao jednom inteligentnom čovjeku i čovjeku na položaju, da bi možda i Krleži to imponiralo. Kuntarić je rekao Šeperu, da je Krleža prema njemu lično jako popustljiv i to specijalno…” čitamo u Udbinom dokumentu, kojega smo dobili na uvid iz ozbiljne privatne zbirke.

“Krleža” ide dalje prijepis, nastao iz policijskog prisluškivanja kardinalove kancelarije, “da je rekao jednom prilikom, da se Šeper vrlo fino poneo prema njegovoj suprugi 1941. godine, kada je davao poduku njegovoj suprugi. Krleža da bi sve učinio, kada bi Šeper otišao k njemu. Šeper je rekao, da se sjeća kada je Bela Krleža podnijela molbu za prijelaz na katoličku vjeru i da je tada s njom dva puta razgovarao i ona da je na njega ostavila vrlo dobar dojam, da mu je jako imponirala i da je to jedna vrlo fina žena”…

Kardinal Franjo Šeper bio je jedan od najutjecajnijih Hrvata u povijesti Vatikana. Od 1941. do 1945. bio je rektor Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, od 1954. zagrebački nadbiskup koadjutor, a od 1960. nadbiskup. Osnovao je Glas koncila, najutjecajnije katoličko glasilo u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Papa Pavao VI. 1965. imenovao ga je kardinalom, a bio je i predsjednik međunarodne teološke komisije, te pročelnik rimskog zbora za nauk vjere – suvremenim rječnikom rečeno, šef onoga što se nekad nazivalo Inkvizicija. Šeper je, međutim, održavao pristojne odnose sa socijalističkim vlastima u državi i republici. Kad je Vatikan poželio poboljšati odnose s Kubom (gdje su brojne crkve pretvorene u štale) i Kinom (slično), Šeper je došapnuo Papi – “znam ja jednog Zagorca, komunist je, ali spreman pomoći”. Zagorec je pomogao. Zato je iz Vatikana naređeno da zbog Titove smrti zvone zvona na crkvama, što kardinal Kuharić isprva nije želio. No, Roma locuta, causa finita…

Bela Krleža ušla je u godinu 1941. pripremajući premijeru “Glembajevih”, no uspostava NDH tu je predstavu onemogućila. Ipak, već u septembru 1941., njena je karijera nastavljena. Dok se njen suprug povremeno skrivao u sanatoriju dr Đure Vranešića – da mu kakav divlji ustaša nožem me odvoji loptasti dio tijela od pravokutnog – pijući barbiturate kako bi zaspao, Bela opet nastupa u kući nacionalnog teatra. Uvertira je bila krajnje dramatična.

“Toga rujna, dok Krleža spava zahvaljujući lijekovima, Bela čak igra malu ulogu Židovke u mađarskoj komediji Dobar frak, ali je najviše angažirana u pripremama za ‘događaj sezone’ – spektakularno Budakovo Ognjište čija je praizvedba u Strozzijevoj adaptaciji i režiji uslijedila u listopadu i ‘naišla na zanosan primitak'”, piše Snježana Banović. “Zabilježeno je” – zapaža dalje Banović – “da se prije premijere sam Budak pojavio na pokusu Ognjišta. Belu mu je predstavio Tito Strozzi. “Čuvši njezino ime Budak je zagrli, točnije rečeno srdačno prodrma, i upita: ‘A kako je Krleža?'”

Budakovu su – ne slučajno blagonaklonu – gestu svi vidjeli…

Nakon “Ognjišta” i razgovora s Milom Budakom, Belina karijera kreće uzlaznom putanjom. Režim preko nje nastoji privući Krležu u svoju orbitu, pa u novinama nema negativnih kritika na račun njenih uloga. “Od rujna 1941. do veljače 1942. ona redovito zauzima vodeće mjesto u broju odigranih predstava”, piše Snježana Banović, vodeća historičarka nacionalne kazališne kuće, “… pa dok, primjerice, ‘popularna salonska heroina Ela Hafner ima u tom razdoblju samo četiri odigrane predstave, Bela ih je odigrala čak 75! Od nje je aktivniji samo popularni Dejan Dubajić (također pravoslavac) sa 76 odigranih predstava. Kod toga je zanimljivo dodati da je i Dubajić bio ‘nepoželjna’ porijekla, a također i njegova supruga Margita, Židovka koja je – iako do travnja 1941. vrlo popularna subreta – otpuštena krajem svibnja ‘zbog bolesti’.”

Naredne, 1942. godine, obitelj Krleža vjerojatno ipak nije stajala loše, što se vidi po činjenici da su – usvojili dijete. U “Piščevim zapisima” (u stvari dnevniku) Dobrica Ćosić je ispričao priču o Krležinom usvojenom sinu, koja je za širu javnost ostala (pa i do danas) uglavnom nepoznatom. “Posle Drugog svetskog rata (Krleža je) usvojio neko dete – Milutina Popovića, oca i majku ubile mu ustaše. Krleža ga školovao, on nije htio učiti, čak ni železnički tehnikum nije završio; postao je opak reakcionar, komuniste nazivao banditima; pisao Krleži da ga u školi gnjave s Krležom, hoće da pobjegne u inostranstvo. Njegov usvojenik je propao, sada će ga se odreći.”

Čini se da je Ćosić pogriješio vrijeme posvojenja – Krleža i Bela usvojili su to srpsko siroče 1942. godine, što znači da su bili plemeniti – a i da nisu stajali sasvim loše, ni materijalno ni politički. Režim NDH tad je, nakon početnog divljaštva koje je u šumu otjeralo desetke tisuća ljudi, 1942., pomalo promijenio kurs. Ipak, do kraja rata pisac je neprestano strepio za svoju glavu. O tome u kakvom je stanju dočekao partizane, najbolje govori opis bivšeg kraljevog diplomata Bogdana Radice, vanserijski obrazovanog, pismenog čovjeka, koji je brzo nakon oslobođenja emigrirao na Zapad.

“Najteži bio mi je sastanak s Krležom. Stanuje u novom stanu, gdje ga nije bilo pred moj polazak za Ameriku 1940. Izgleda kao ruina. Nema uopće niti jednog zuba. Glava mu izgleda kao neka grčka maska. Maska fauna ili možda i Sokrata uoči atenskog suđenja. Bela pokraj njega, jako ostarjela, upravo izlinjala. Osjećam, da je sasvim bespomoćan. Sve to shvaćam, jer ga nigdje nema upravo u ovome trenutku, koji bi se trebao smatrati njegovim trenutkom. Zagreb je iznenađen, da nigdje nema Krleže. Govori se, da ga Tito nije primio, zatim, da mu je Nazor jedva dao ruku, kad je primio hrvatske književnike, ostavivši ga zadnjega, gotovo ne oslovivši ga. Nitko ne zna, što će biti s Krležom. Ostajemo dulje. Pokazuje mi fotografije iz doba ustaškog režima. Komentira svaku sliku. Bavi se mišlju, da ih objavi sa svojim komentarima, po svoj prilici, da napiše i roman o toj tragikomičnoj hrvatskoj kavalkadi! Rat je Krleža teško propatio, ali se ipak spasio. U Zagrebu svi znaju, da ga je spasio Mile Budak, rekavši, da najvećem hrvatskom književniku ne smije vlas s glave pasti. Upitam ga, da li je to točno? On se samo osmjehne u znak odobravanja. Vodi me u neki kutić, da mi se povjeri. Sav zabrinut kaže, da je njegov položaj jako težak, jer da je 1941. bio izbačen iz Partije i da je ostao u sukobu s Centralnim komitetom. Zatim doda:

‘Čujem da ste se Vi vidjeli u Beogradu s rukovodiocima. Molim Vas, da se raspitate kod Kardelja, što misle sa mnom?’ Način, na koji je Krleža to kazao, osjetio sam, da se nalazi u teškoj dilemi. Kao da me zapomaže, da ga spasim. Obećah, da ću za koji dan biti u Beogradu, gdje moram svakako vidjeti Kardelja, i da ću mu iznijeti njegov slučaj. Tako je i bilo! Nisam nikada mislio, da bih ja, nikada marksist ni komunist, mogao spašavati oca marksizma kod nas od sve samih marksista i komunista! Vremena su uistinu više nego luda!”

E, da, zašto je Tito odlikovao Belu? U ratu, čiji je kraj kako svjedoči Radica dočekala “jako ostarjela, upravo izlinjala”, unatoč velikoj karijeri, sigurno joj nije bilo lako. A ni u poraću. Žanka Stokić u odnosu na Belu prošla je pravu kalvariju, kao i deseci drugih umjetnika u Zagrebu i Beogradu, od Tina Ujevića, preko Tita Strozzija, Lovre pl. Matačića do spomenute Žanke. Bela se međutim brzo uspela na osunčani proplanak.

“Odlikovana si zato što si tolike godine izdržala s drugom Krležom”, šeretski joj je odgovorio maršal.