Počelo je već prvih dana nove godine, kad je Hrvatska pošta izdala komemorativnu marku u njegov spomen. Koji dan potom, objavljen je izgled budućeg spomenika koji će Split podići uvaženom piscu. Par dana kasnije, u zagrebačkom je kazalištu komedija postavljena adaptacija njegovog “Velog mista”. U jednom od intervjua, hvarski je biskup Slobodan Štambuk tih dana tronuto izjavio kako je upravo Miljenko Smoje uveo crkvu u komunističke medije, te da mu katolička crkva za to duguje trajnu zahvalnost.
To je bio tek početak. Povodom stogodišnjice Smojina rođenja grad je Split početkom veljače proglasio 2023. godinom Miljenka Smoje. Tijekom te počasne godine planiraju se kazališne predstave, filmski programi, koncerti i cijela jedna večer na estradnom festivalu. Splitsko kazalište za april ove godine priprema još jednu adaptaciju, onu piščeve “Borbene ponoćke”. Lokalna knjižnica otvorila je u veljači njegovu počasnu spomen-sobu. Godina Miljenka Smoje oficijelno je otpočela početkom ožujka izložbom fotografija koju je otvorio splitski gradonačelnik, politički liberalni teorijski fizičar Ivica Puljak. Otvaranje izložbe pretvorilo se u feštu s klapom i mandolinama, a na You Tube-u se pojavio snimak splitskih vlasti i publike kako uz mandoline u galeriji pjevaju dalmatinske evergrine. Tako su – uz lake note, mokra grla i puno, puno slatkih riječi – Hrvatska i Split krenuli slaviti stogodišnjicu rođenja Miljenka Smoje.
A tko god je gledao tu feštu punu razdraganog zajedništva nije se mogao a ne sjetiti kako su stvari izgledale ne tako davno. Kako su – naime – izgledale koncem listopada 1995. kad je u splitskoj bolnici od raka na plućima preminuo Miljenko Smoje. Nije tada bilo ni mandolina ni napitnica. Nije nigdje uokolo bilo ni splitskog gradonačelnika, ni kazališta, ni biskupa, ni nacionalnih medija. Smoje je umro i pokopan u ekspeditivna tri dana, nacionalni su se mediji od njega oprostili uz ledeno jezgrovite nekrologe, a grad u kojem je živio uz još jednu turu ideološkog hejtanja. Jer za to vrijeme i to mjesto – za Split devedesetih – Smoje je bio “komunjara” i “orjunaš”, “autonomaš” i “bezbožnik” koji je podržavao antibirokratsku revoluciju, te valjda maltene sam svojim mišićima na vlast doveo Slobodana Miloševića. Stoga je taj i takav Smoje pokopan diskretno i kriomice na groblju u prigradskom mjestašcu Žrnovnica. Smojin biograf Ivica Ivanišević kasnije će u jednom dokumentarcu reći kako je Smoji “sprovod bio kraći od kapsila (lijesa)”. Ta rečenica – “sprovod mu je bija kraći od kapsila” – u Splitu je i Dalmaciji obično rezervirana za neomiljene i prezrene ljude od kojih se nitko nema potrebu oprostiti. Upravo takav – prezren i izopćen – bio je i Smoje tog listopada ’95.
Što se u tih dvadeset i osam godina dogodilo? Jesu li se promijenili Smoje ili Split? Je li se promijenila politička klima, ili vlast, ili se naglo otkrilo nešto o Smoji što ’95. nismo znali? Onaj tko je makar ovlaš čitao ili gledao Smojina djela odgovor na to pitanje može naći – pa, upravo u njima. Kao pisac, Miljenko Smoje se više i od čega bavio jednom temom – a to je teatralizacija ideologije. U njegovim najboljim tekstovima i najboljim scenarijima ideologija je uvijek maska koja se navlači, loše nabačena koprena, kostim koji služi da bi se odigrala teatarska uloga, ugodilo većini, laskalo vlasti ili prilagodilo modi.
Preporučujemo
Zagrebački sporazum četnika i ustaša: Počinje dopisivanje Ante Tomića i Draže Petrovića
Dražo, ne znam jesi li vidio, prije nekoliko dana u Zagrebu, u Hrvatskom institutu za povijest - koji nasljeđuje onaj što ga je prije 63 godine osnovao Franjo Tuđman - dogodilo se nešto dosta ludo...
Državotvorni treš u srpskoj kinematografiji: Pa ovo je kao Hrvatska devedesetih
Imajući iskustvo smijurije zvane hrvatski film devedesetih, moram reći da s nevjericom gledam kako Srbija pred našim očima stvara rimejk istog fenomena. Jer, sličnosti onog što se posljednjih godina događa u jednom dijelu srpskog filma s hrvatskim devedesetima toliko su velike da su na rubu da budu i komične i tužne
Pet priča o Poljudu: Od Tita do Tuđmana, od Zvezde do Partizana
Stadion prijelomnih društvenih događaja
Poput mnogih dobrih humorista, Miljenko Smoje nije imao ideologiju. Poput mnogih humorista, Smoje nije uopće vjerovao da itko doista vjeruje u ideologiju. Njegovi likovi bili su ljudi koji su ideologije navlačili poput krinki, koji su ih svlačili i mijenjali kako puhne moda, teatralizirali je za kratkotrajnu korist i prodavali za dobar ručak, recimo brudet od bakalara. Smojina smrt i Smojino posvećenje na koncu su se pretvorili u samo još jedan, tužno-smiješni igrokaz kojeg kao da je sam Smoje pisao. Ista zemlja, isti grad i isti ljudi koji su Smoju zakopali kao nitkova sad su stavili nove maske, zagrnuli se krabuljama i plešu uz novi mandolinski takt. Onaj koji je bio antihrvat, komunjara bezbožnik i psovač sad je za iste ljude, isti grad i istu zemlju brončani klasik, velikan s poštanskom markom i katolički santo subito. Da ga nije već napisao, i da ovaj put nije sam njegov lik, ovaj bi scenarij doista bio scenarij za – Miljenka Smoju.
Najpopularniji dalmatinski pisac Miljenko Smoje rođen je 1923. u ribarskoj obitelji iz splitske četvrti Veli Varoš – iste četvrti iz koje, uzgred, potječe i obitelj moje majke. Veli Varoš bio je najveće i najsiromašnije od triju baroknih predgrađa koja su se od 17. stoljeća razlila izvan mletačkih gradskih zidina i do početka 20. stoljeća činila periferiju Splita. Veli Varoš bio je tijekom 20. stoljeća svojevrsni splitski ekvivalent napuljske Sanite. Bio je to kvart ribara i sitnih zemljoradnika – ali i legendarni prostor oko kojeg se ispreplela čitava umjetnička mitologija. U Varošu se zbivaju Tijardovićeve operete. Ekspresionistički grafičar Antun Zuppa prikazuje ga u grotesknim linorezima koji su danas dio postava muzeja na beogradskom Ušću.
O Velom Varošu pripovijedaju lokalni dijalektalni pisci poput Marka Uvodića ili Ivana “Pošćera” (poštara) Kovačića. Svi ti pripovjedači Varoš su dočaravali kao prostor pitoreskne sirotinje, teških riječi i vrelih strasti. Istodobno mitski i romantiziran, taj je kvart – međutim – istodobno bio i besprimjerno siromašan. U vrijeme Smojina rođenja, Veli Varoš još je bio trećesvjetski prostor neizrecive higijenske i ekonomske bijede. To je prostor u centru grada čiji se stanovnici tada još uvijek bave zemljoradnjom. Spavaju u kućama na katu, a u prizemlju istih kuća obitavaju bačve s kiselim vinom, koze i magarci.
U Velom Varošu dvadesetih još se redovno umiralo od dizenterije, španjole i šarlaha, a siromaštvo je bilo centralno-azijsko. Sliku tog prostora možda ponajbolje dočarava pripovijetka pučkog pisca i Smojinog uzora Marka Uvodića. U toj pripovijetci u velovaroškoj kući umre dijete. Otac tijelo okuje u drvenu kašetu i uputi se put starog gradskog groblja na poluotoku Sustipan da ga pokopa. Putem, međutim, navrati u gostionicu, zapije se i zaboravi škatulju s tijelom. Stoga pripit obnoć dolazi na vrata konobe i kuca gazdi jer mu je unutra “ostalo dite”. Tako je – otprilike – izgledao ambijent Smojinog mjesta podrijetla.
Takav Veli Varoš – niste suviše iznenađeni – bio je kroz dva stoljeća epicentar antisistemskih političkih pokreta i političkih kontrakultura. U devetnaestom je stoljeću žarište dalmatinskog autonomaštva, početkom i sredinom dvadesetih žarište komunizma i anarhizma. Priobalni kampanilizam i populističko ljevičarenje – dvije jedine “ideologije” koje je doista imao – Smoje je morao usisati u perimetru od stotinjak metara rodnoga kvarta.
Smojine mladenačke godine ni po čemu nisu izuzetne. Među Splićanima rođenim početkom dvadesetih rijetko je naći nekog koji nije bio u partizanima. U partizane su – pogotovo nakon pada Italije 1943. – odlazili i komunisti i katolici, i radićevci i sokolaši, i revolucionarni i konzervativni. Smoje, međutim, ne. Rat ga je mimoišao bez ispaljena metka, proživio ga je u Splitu. Poslije rata – u vrijeme najveće ateizacije – čak studira bogosloviju, ali brzo odustaje. Traži se, svaštari i gubi dane, sve dok 1950. ne ulazi kroz vrata kuće koja će mu obilježiti život. Bio je to splitski dnevni list Slobodna Dalmacija. Splitski dnevnik osnovali su u lipnju 1943. dalmatinski partizani. Prvi su broj otisnuli u pastirskoj kolibi na planini Mosor, a prijelom i ilustraciju prve naslovnice nacrtala je rođenjem Beograđanka, dalmatinska ilustratorica Cvijeta Job. No, list koji je te 1943. bio ratno gerilsko glasilo do 1950. se izvrgnuo tek u još jedan suhoparni partijski bilten s metarskim referatima, forumski dosadan i odvojen od života stvarnih ljudi. Upravo će Miljenko Smoje učiniti da se to promijeni.
Tu počinje prva karijera Miljenka Smoje. Karijera tijekom koje je on još uvijek lokalni selebriti, omiljen i popularan u užoj regiji, ali potpuno nepoznat u Zagrebu ili Beogradu. Počinje njegova karijera reportera.
Tijekom pedesetih i pogotovo šezdesetih Smoje putuje Dalmacijom – putuje brodom, pješice, katkad čak na magarcu. Obilazi otoke, brda i priobalje, razgovara s ljudima, zapisuje njihovu svakodnevicu u duhovitim reportažama. Piše o svakodnevici, mijenama životnog stila, o modernizaciji i zaostalosti. Piše – naravno – i o mjesnoj sportskoj religiji, “Hajduku”. Prva će mu knjiga – “Hajdučka legenda” – biti romansirana povijest kluba, tiskana 1971. povodom 60. obljetnice. U lokalnom okružju Smoje postaje popularni reporter i humorist.
To je razdoblje kad to ime prvi put ulazi i u moj život. Tih sedamdesetih mogao sam imati osam ili deset godina. Moj bi otac svakog petka dolazio kući s naramkom tjednih novina, lokalnih i nacionalnih, sportskih i političkih, te – šlag na torti – s “Politikinim zabavnikom” za mene. Bilo je to doba kad sam, spontano i u četiri obiteljska zida, sagradio predodžbu koja vas pretvara u budućeg novinara: naime, da su novine iznimna i važna stvar. A dio te iznimne i važne stvari bio je i Smoje. Svake bi subote dok se kuhao ručak moj otac otvorio “Nedjeljnu Dalmaciju” i sjedeći u fotelji mojoj majci čitao Smojine humorističke kolumne. U to doba, ja ih nisam razumio: među ostalim, nisam razumio ni njegov jezik. No, shvaćao sam koliko je to mojim roditeljima važno.
Čitatelji ovog teksta nikako ne bi smjeli preći preko dijela rečenice gdje velim kako u to doba nisam razumio čak ni Smojin jezik. Jer, tih 70-ih i hrvatsko je i jugoslavensko novinarstvo (ali i školstvo) bilo zarobljeno krutom, post-novosadskom štokavskom normom. Dijalekt je iz medija bio istjeran kao bacačem plamena. Dobar hrvatski jezik bio je samo čisti štokavski jezik, a u tom dogmatizmu teško je bilo reći tko je bio gori, pro-jugoslavenski vukovci ili hrvatski “patriotski” jezični puristi. To je razdoblje u kojem izlaze hrvatski rječnici u kojima ne postoji riječ “sardela” ili “blitva”. U tom ambijentu, Smoje je u novine na velika vrata uveo dijalekt. Za potrebe novinarstva, kreirao je svoju vlastitu privatnu čakavicu, njegov osobni jezik temeljen na srednjedalmatinskom splitskom vernakularu. Pod njegovim utjecajem, taj će jezik ući u humorističke priloge, pa reportaže, pa gradske rubrike i kolumne. Potom će ući na televiziju, a onda – najvažnije – na estradu, u tekstove Olivera, Đorđa Peruzovića ili Mikija Jevremovića. Do konca sedamdesetih taj virtualni dalmatinski – lingvist bi ga valjda nazvao smojelekt – zadobit će sve elemente paralelnog književnog jezika. Kao i druge književne jezike, i taj jezik nitko zapravo nije govorio – no kanoniziran je kroz popularne i rasprostranjene tekstove, a od tih tekstova najpopularniji i najrasprostranjeniji bili su Smojini.
To razdoblje – prijelaz 60-ih na 70-ih – trenutak je kad Smoje prestaje biti samo lokalna zvjezdica, a postaje sve-jugoslavenska. Tomu je pomogao mladi medij televizije. U februaru 1970. jugoslavenska je TV mreža emitirala prvu od trinaest epizoda TV serije “Naše malo misto”, prve humorističke serije koju je ikad proizveo TV Zagreb. Nakon toga više ništa nije bilo isto. U samo nekoliko tjedana, malo poznati novinar iz Splita postao je kulturna činjenica. Publika od Slovenije do Makedonije svladavala je s mukom srednjedalmatinsku čakavicu. Smojini likovi poput Dotura Luiđija i Bepine ušli su u svačiju dnevnu sobu. Jugoslavenska televizija kreirala je jedan od svojih najnepoderivijih evergrina, seriju koju HRT i danas reprizira bar jednom u dvije godine. To je serija čiji se likovi citiraju i recikliraju, rečenice iz nje navijači pišu na klupske murale, monologe iz nje TBF koristi za sempl, a u Italiji je o njoj napisan barem jedan doktorat. Smoje je prema scenariju serija napisao i roman, a Dalmacija je dobila svog Marcela Pagnola ili Giovannina Guareschija.
Tada – 1970/71 – počinje Smojina zlatna era. I dalje je silno produktivan kao novinar. Izvode ga u kazalištu, po njegovim tekstovima se prave TV drame. Redatelji ga zovu da piše dijaloge Dalmatinaca u partizanskim filmovima. Na koncu, od TV Zagreb dobiva ponudu da napiše drugu, kudikamo skuplju i ambiciozniju TV seriju. Nakon “Malog mista”, Smoje piše “Velo misto”: ambicioznu kroniku koja u četrnaest 90-minutnih epizoda izlaže povijest Splita od konca Austro-Ugarske do 1946. Serija je poput freske pratila likove različitih klasa – od profesora do velovaroških težaka – i različitih ideologija, od komunista do orjunaških rojalista.
Okosnica serije je – međutim – bila povijest nogometnog kluba “Hajduk” koji u Smojinoj seriji poprima mjesto koje i danas ima u kulturi grada. Hajduk je veći od života, on je metonimija zajednice, u Barceloni bi rekli – “mes que un club”. Tu “hajdučku legendu” Smoje je u dobroj mjeri pripovjedno konstruirao. Debelo nakon njegove smrti, ona živi kao struktura dugog trajanja. Živi kroz klub koji je u sportskom smislu groteskno neuspješan, ali unatoč tome zaprema 60% ukupne gledanosti hrvatske nogometne lige, 52% hrvatskog tržišta pay-per-view sporta, te ima 90 tisuća članova koji plaćaju članarinu i na izborima biraju upravu. Taj masovni pučki pokret direktno je čedo Smoje i njegove “hajdučke legende”.
Scena iz serije “Velo misto”
Kao i kod “Malog mista”, Smoje je i ovaj put uz seriju objavio roman. Roman koji je – osobno mislim – kudikamo bolji od serije. Jer, za razliku od “Malog mista”, druga je Smojina serija patila od brojnih izvedbenih problema. Nije bila režirana najbolje. Glumački je kast bio kruto predvidiv, raskošnu produkciju pratila je siromašna elektronička kamera, a humoristički elementi nerijetko su patili pod historiografskom deskriptivnošću. I ovaj put su iza serije ostali nezaboravni likovi, citati, uzrečice, rečenice za navijačke murale. Ali nakon “Velog mista” – dakle, velikog, skupog i strateškog projekta državne televizije – Smoje više nije bio marginalac. I, da: prvi je put imao neprijatelje.
Dio tih neprijatelja naprosto je bio ideološki. To su bili ljudi kojima se nije sviđao njegov pogled na Split, obilježen jugoslavenstvom i ljevičarenjem. Ili ljudi kojima se nije sviđao klubaški gard jednog hajdukovca. Ili im se nije sviđalo što se tolike pare troše na politički poćudnu povijesnu fresku jednog provincijskog humorista. Šutljivi, post-maspokovski light-nacionalistički Zagreb i šutljivi post-maspokovski light-nacionalistički Split počinju tih godina na Smoju gledati kao na pravovjernog pseudo-kroničara, trbuhozborca režima. Pri tom im nije u oko zapadala ironija: Smoje, naime, nikada nije bio član partije.
Ipak, svesti cijelu averziju prema Smoji na hrvatski malograđanski nacionalizam, na dinamovce i desničare bilo bi prejednostavno. Uz njih, postojala su barem još dva izvorišta averzija, gotovo jednako snažna. Jedno je od njih dolazilo politički slijeva. Bio je to krug lokalnih ljevičarskih modernista koji je u to doba dominirao splitskim kulturnim životom. Najistaknutija i najutjecajnija ličnost tog kruga bio je hvarski partizan i pisac romana struje svijesti Živko Jeličić. Taj krug modernista ljevičara nije sa Smojom imao ideološki problem. Za njih je on naprosto bio efemerna estradna pojava. Možda bi najtočnije bilo reći da su na njega oni gledali onako kako prosječni beogradski ili zagrebački literat gleda na TV Pink ili Jelenu Rozgu. Pisci koji su na pet stranica opisivali gvalju kruha koja se raspada u moru teško su se nosili s pučkom obljubljenošću dojučerašnjeg novinara. Bilo je tu bez ikakve sumnje i mnogo onog što Dalmatinci opisuju talijanskom uzrečicom gelosia dell mestiere (profesionalna zavist). Smoje je u književnoj srednjoj struji pobuđivao sličnu iritaciju kakvu danas u njoj pobuđuje jedan drugi, jednako daroviti i jednako popularni dalmatinski humorist: Ante Tomić. Književni establišment jako se potrudio da Smoje (uostalom – kao i Tomić) ne prodre u književno polje. Da ostane estradna, a ne kulturna činjenica.
Onkraj svega, postojalo je tu i treće izvorište zazora, ono o kojem i danas ljubitelji Smoje nerado govore: to je bio njegov odnos spram likova iz dalmatinskog zaleđa – Zagore. Treba stalno imati na umu da je konfrontacijska dinamika zaleđa i obale tijekom dvjesto godina oblikovala dalmatinsku ideologiju. Tamo gdje su u zaleđu živjeli pravoslavci – kao u Dubrovniku i Zadru – ona je formirala dvije nacionalne ideologije (u Zadru tri: i talijansku). Tamo gdje su u zaleđu živjeli katolici – od Trogira do Makarske – ta je dihotomija oblikovala političke strukture dugog trajanja – prvo autonomaštvo, a potom jugoslavenstvo. Jugoslavenstvo koje u Dalmaciji nije bilo (samo) gesta otvorenog kozmopolitizma, nego i krajnjeg uskogrudnog kampanilizma. Ta dihotomija kultura kreirala je u priobalju arhetip “Vlaja”: brđanina, čovjeka koji se ne zna ponašati i govoriti, neotesanog, koristoljubivog i beskrupuloznog.
Smoje je i u tome bio dijete podneblja. “Vlaji” u njegovim scenarijima i prozi naprosto su “Vlaji” iz splitskih pučkih predodžbi. To su komični i neotesani sidekick comic characters, ideološki rigidni, koristoljubivi, prepredeni, ljudi koji se obogate čim počne rat, a građanima u nevolji prodaju “žuto za žuto” (puru za zlato). Iz Smoje je progovaralo politički nesvjesno, baš kao i iz Roalda Dahla koji kad piše o Ooompa-Loompama iz Afrike nehotice razotkriva vlastiti rasizam. No Smoje tako piše i pripovijeda u Splitu koji je do 80-ih demografski transformiran, koji je prošao socijalističku modernizaciju i urbanizaciju, od 1945. narastao četiri puta, a znatan dio tog pridošlog stanovništva činili su ljudi iz dinarskog areala. Ljudi koji su gledali kako se Smoje s njima šegači svake nedjelje u prime time-u. I pamtili. Smoje za njih postaje personifikacija splitske arogancije, kampanilizma i implicitnog rasizma. Postaje onaj koji truje zamišljeno nacionalno jedinstvo.
Taj difuzni, nejasni koktel omraza tinjao je do ratne jeseni 1991. A onda je eksplodirao. Eksplodirao je strašno. Smoju se napada na ulici i u medijima. Imputira mu se komunizam, jugoslavenstvo, mržnja prema crkvi. Optužuje ga se da je u ranim tekstovima podržavao antibirokratsku revoluciju. Vrijeđaju ga na ulici, šalju mu anonimna pisma, pišu uvredljive grafite u portunu. Difamacijsku kampanju vodi i stanoviti broj lokalnih konzervativnih političara. U toj kampanji nemalu ulogu imaju i poneki Smojini novinski kolege. Jedan od njih je posebice zanimljiv, zato što je njegov životni luk paradigmatičan.
Joško Čelan bio je do konca 80-ih filmski kritičar Slobodne Dalmacije. Bio je izraziti komunist, politički Jugoslaven i sovjetofil. Bio je – možda nije nevažno – i sam “Vlaj” iz Dugopolja. Čelan je bio vjerojatno jedini hrvatski novinar koji je 80-ih orno branio Radulovićevu “Golubnjaču”. Kao filmski kritičar zagovarao je autorski modernizam i borbeno se svađao s generacijom žanrovske kritike. Sedamdesetih godina je kao filmski kritičar na beogradskom FEST-u gledao “Lovca na jelene”, da bi u trenutku kad je počela slavna scena ruskog ruleta bijesno ustao i povikao “Drugovi, ima li ovdje komunista? Napustimo dvoranu!”
No, od početka devedesetih Čelan doživljava tako tipičnu, gotovo stereotipnu transformaciju. Riječ je tek uvjetno o transformaciji, jer je i dalje iliberalni, antizapadni antidemokrat. No postaje nacionalist. Kao novoprobuđeni Hrvat otpočinje novu publicističku karijeru u kojoj napada ljevičare i Jugoslavene (novo), ali i popularnu kulturu i truli zapad (staro). Ono što je “staro” je i omraza prema Smoji. Ta omraza će ići tako daleko da će Čelan napisati knjigu pamflet “Spomenik izdaji – nova orjuna”, pamflet od čak 588 stranica u kojem nabraja sve Smojine grijehe: sklonost Jugoslaviji, simpatije za antibirokratsku revoluciju, uskratu podrške kosovskim rudarima, negativan stav prema crkvi i Tuđmanu, mržnja prema “seljačkim momcima preko brda koji pjevaju dištonantno”, “Hrvatima iz Dalmatinske zagore koje Smoje i njegovi zovu vlajima”. Smoji je grijeh čak i to da je bio “žderonja i pijandura”. Enorman je trud uložen u tu ciglu ukoričenih frustracija: trud koji je toliki da se sam po sebi pretvara takoreći u spomenik Smoji. Zamislite koliko morate biti važni u nečijem životu, da bi o vama napisao 600 stranica guste, citatima prošarane proze?
Kampanja desne politike i publicističkih hejtera poput Čelana urodila je, međutim, neočekivanim nusefektom. Tijekom dva desetljeća, Čelan i jedan dio dalmatinske desnice prikazivali su Smoju kao beskompromisnog Jugoslavena, antihadezeovca, lijevog radikala i antihrvata. Tu argumentaciju su, paradoksalno, preuzeli mladi novinari i publicisti s druge strane političke tezulje i samo joj promijenili predznak. Preuzeli su čelanovsku argumentaciju i samo je vrijednosno prevrnuli: Smoje za njih postaje luč u tami 90-ih, beskompromisni borac protiv nacionalizma, stjegonoša lijevih vrijednosti u eri kontrarevolucionarnog mraka. Obje strane polaze od istih pretpostavki i iz njih izvlače oprečne valorizacije. Pri tom su – paradoksalno – zajedničke pretpostavke u dobroj mjeri bile krivotvorene.
Smoje je – da se vratimo na početak – bio humorist. Humoristi obično nemaju ideologiju, jer im je posao potkopavati ideologiju. Smojini tekstovi otkrivaju čovjeka koji ne samo da nije imao čvrstu ideologiju, nego je istinski dvojio ima li uopće itko: svi njegovi likovi ideologiji pristupaju kao operetnom kostimu, vešti koju se mijenja i prilagođava po potrebi. Jedini zametak Smojine ideologije bio je onaj koji je ponio iz ekosistema Velog Varoša – dakle, zrno priobalnog dalmatinskog kampanilizma u smjesi s nekim nepočešljanim lijevim populizmom. Po svemu drugom, Smoje nije bio čovjek ideologija, jer nije bio ni čovjek ideja. Poput mnogih humorista, bio je perfektno nesposoban za elaboraciju ideja. Nije bio analitičar, bio je promatrač koji ljušti površinu i u njoj nalazi dubinsku ironiju. Kao takav, često je klizio niz struju. Da, napisao je tekst u podršku antibirokratskoj revoluciji kao što je u drugom kontekstu pisao u podršku Tripalu i Savki. Takav, idejno fluidan i populistički povodljiv, Smoje i u devedesetima doživljava transformaciju.
Da je tako jasno pokazuje njegova jedina posmrtna knjiga – “Judi i beštije – ratna kronika malog mista”, zbirka njegovih dnevničkih zapisa iz ratnih 1991/2. koju će tek mnogo kasnije, 2021., objaviti zagrebački nakladnik Hena Com. Čitajući njegove ratne zapise iz ranih 90-ih, vi vidite čovjeka koji je apsorbiran vrućicom tadašnje zaraćene Hrvatske. Smoje u toj knjizi u mnogo čemu preuzima dominantni diskurs Hrvatske te ere. Srpsku vojsku zove “četničke bande” ili “armijsko-četničke bande”. Tuđmana zove “naš prežidente”. Dan međunarodnog priznanja Hrvatske u januaru ’92. naziva “najsvitliji dan u ciloj povijesti Ervacke”. U jednom trenutku, bijesan na vijest o mornaričkom granatiranju Velog Varoša, piše kako bi im “sad na Terazije atomsku bombu bacija”. U toj se knjizi pred čitateljima razotkriva čovjek koji bi se sasvim konformno uklopio u mejnstrim Hrvatske 90-ih, da ga taj mejnstrim nije u tom trenutku već odviše imao na zubu, i da mu nije već pripremio lomaču odmazde.
Ipak, ta ista knjiga istodobno otkriva ono u čemu je Smoje velik. Prateći ratna zbivanja u dva mala priobalna mjesta (Supetar i Pisak), on uočava šovinističke verbalne ispade, prokazivanje “snajperista”, miniranje srpskih vikendica, Pavelićevu sliku koja se najednom pojavi u izlogu brijačnice. Kao i obično, najviše ga inspiriraju travestije ideoloških i političkih identiteta. Stari, pravi vjernici se bune da su ih novopečeni katolici izgurali iz crkve. Najveći ratni huškači su ujedno pobjegulje od mobilizacije. Kafanski patrioti prvi su na trajektu za Anconu, a prva tri reda crkve muku muče jer pojma nemaju što u kom trenutku treba raditi i izgovoriti na misi. Tu je i ono što je kod Smoje uvijek najbolje, a to je slatko-kisela, humorno-sjetna anegdotalnost. Tako piščeva susjeda iz Piska dobiva “važnu” ratnu dužnost dežurati u apoteci, koja je sada krizni štab. A njen je susjed, pak, naziva telefonom iz Omiša, predstavlja se kao Krizni štab Omiš i sluša njen raport o tome kako je stanje normalno i kako nema sumnjivih osoba. Susjeda šeta mistom ponosna što je kriznom štabu predala važni raport, a pri tom u čitavom selu jedino ona ne zna da je razgovarala s mještaninom šaljivdžijom. Ta minijatura je točno ono u čemu je Smoje najbolji: u sjetno-humornoj, pirandellovskoj teatralizaciji užasa.
Upravo ta pirandellovska teatralizacija čovjeku neizbježno padne napamet kad ovih dana vidi prizor splitskih gradskih vlasti i publike kako uz mandoline i klapu pjevaju nakon ceremonije proglašenja Smojine godine. Split se prema svom najvažnijem dvadesetostoljetnom piscu u devedesetima ponio grozno. Ostracirao ga je, ideološki izopćio i pokopao kao psa. Isti taj Split sada “izdajniku” diže brončanu statuu, slavi ga uz ceremoniju, lake note i pučku zabavu. Smoje je u svom gradu prošao put od izopćenja do posvećenja. Ali to nam samo pokazuje koliko su pisac i njegov grad zapravo (bili) slični. Nesmotreni i povodljivi, kratkog pamćenja i prevruće krvi, katkad nevjerojatno nepametni i impulzivni, kampanilistički i dubinski palanački. Te “vrline” u splitskoj su se novijoj povijesti ne jednom pretočile u toksično zlo i nasilje. U Smojinoj književnosti one se preobraze u humoristički spomenik podneblju.
To je, valjda, ono zbog čega Smoje u svom zavičaju i zaslužuje spomenik. Predočavao ga je boljim no što jest. Predočavao – zato jer je u takvu Dalmaciju vjerovao.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
