Rasprava o seriji “Adolescence”, o kojoj smo već pisali, ne prestaje. Jedna psihoterapeutkinja koju pratim na Instragramu je u postu (koji je kasnije morala više puta da pojašnjava) insistirala na tome da ni emodžiji ni društvene mreže nisu glavni problem zbog koga gubimo svoje tinejdžere; da su roditelje ranije plašili Elvisom Prislijem pa video-igricama i da je potrebno – pardon, neophodno – da kao roditelji postavljamo teška pitanja i očekujemo još teže odgovore. Stoga je “Life List”, zašećerena limunadica sa srećnim krajem, u filmskom smislu potpuno suprotan svemu što je “Adolescence”, došao u pravi čas, da nam pokaže kako se to radi.
Kao i sa “Adolescence”, spoileri nisu preterano važni, ali ako niste gledali film – pogledajte pre čitanja ovog teksta, da ne kažem – pogledajte svakako. Film je navodno među najgledanijima, ako ne i najgledaniji, na Netfliksu. Komentari kritičara kreću se u rasponu od “o, ne, i bogati plaču” do, ipak, teze da film nosi moćne poruke upakovane u roze celofan. Potpisnica ovih redova će citirati Timona i Pumbu iz “Kralja lavova” (a nije slučajno, jer i crtani je pun važnih pitanja o gubitku i odnosu roditelj–dete): slimy but satisfying.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
