Jedan od najvećih iskaza nepoštovanja određene osobe je poštovanje maksime “o mrtvima sve najbolje”. Nema sumnje da je viteški izbjegavati podmukle napade ka onome ko više nema mogućnost da se brani, ali pominjati i loše aspekte bilo koje osobe nakon što je ona preminula jeste uvažavanje te ličnosti.
Pričajući isključivo o dobrom, pričajući isključivo o uspjesima i vrlinama, zapravo negiramo kompleksnost jednog života, negirajuči da se u greškama može naučiti ili, ako naučenog i nije bilo, da je u redu živjeti i griješiti, da smo pamteći greške, prigrlili postojanje jednog bića u svojoj cjelosti.
Ranije, mnogo ranije od smrti bilo koga povezanog sa ovim tekstom, bješe 1996. godina. Njemačka je osvojila Evropsko prvenstvo pobjedivši Češku zlatnim golom Olivera Birofa, a u polufinalu su izbacili “moje” Engleze nakon što je Sautgejt pogodio stativu u, čini mi se šestoj, penal seriji. Pamtim taj promašaj skoro kao Mijatovu prečku. Vlade Divac je prešao u Šarlot Hornets a gledali smo i Olimpijadu u Atlanti, slaveći košarkaše i bezrazložno zapamtivši zlatnu medalju izvjesne Aleksandre Ivošev.
Skupljale su se sličice italijanske lige i išli smo u četvrti razred. Jedina stvar važnija od praćenja svih mogućih sportova bila je činjenica da smo te godine prvi put išli na “ekskurziju”, u modelu koji bi se danas zvao škola u prirodi.
Tako smo se obreli u autobusima prevoznika “Tara” koje pamtim po groznom smradu zbog kojeg sam otkrio da se na putu može i žestoko povraćati, ali to nije uspjelo pokvariti zadovoljstvo što sam pred put kupio u Robnoj kući kačket istih onih Hornetsa i time “postigao” nešto u životu. Osim mučnine, u autobusu me je dočekao i pravi kulturni šok. Nisam elitista iako svi dokazi ukazuju na suprotno, već sam igrom slučaja imao roditelje koji nikako nisu puštali narodnu muziku pa sam se prvi put u toj vožnji susreo sa hitovima kao što su “Caki, Cale” i pjesmu za koju sam kasnije saznao da se zove “Fatalna ljubav”.
Nisam bio oduševljen. U pomoć mi je tako priskočio drug iz odjeljenja koji je nosio sa sobom, za djecu odraslu u sankcijama, čudo tehnike – vokmen. A u vokmenu jedna kaseta, Riblja čorba, album “Osmi nervni slom”. Tako smo na smjenu slušali “Nemoj da ideš mojom ulicom”, “Amsterdam” i “Tu nema Boga, nema pravde”, glumeći slobodu, glumeći pobunu, glumeći posebnost.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
