Peti deo feljtona o Igoru Mandiću na Velikim pričama
***
Život i karijera Igora Mandića, ako su u ičemu imali konstantu, imali su ju u stanjima trajno prisutnih – paradoksâ. Neki su bili nametnuti, neki su se pojavili sami od sebe, a – uvjeren sam! – na nekima je i sâm Igor bio uznastojao ne bi li prinio malo više žuči i luči na užganu žrtvu paljenicu, pa razgorio raspravu u pravcu hotimične kritike ili namjerne polemike. No, jedan među paradoksima što ga je značajno bio obilježio u bogatoj mu niski naopakosti i čudnovatosti, jest ono lijepljenje etikete na Igorovo čelo koncem 70-ih godina bivšega vijeka i milenija, kad je iz vrha Partije bio proglašen – nacionalistom!
Može li smješnije i karnevalesknije: Igor Mandić – nacionalist!
No, dvije su prispodobe zgodile se u ovih pola vijeka za nama što su pošteno ugazile u biće i žiće Igorovo, a da nam one danas bivaju više no rječotvornim lakmus-papirom što bez ikakve dileme opisuju misli i konstatacije izgovorene i izrečene, otipkane i odštampane pošto su prethodno bile promišljene i artikulirane u glavi jednog razmišljatelja što se po pameti izdvajao od sviju među nama… Prva se ticala kritičke misli usmjerene ka taman, s malo pretjerivanja, stvorenom klasiku, piscu Petru Šegedinu, i ona datira još iz 1971. godine, a druga je svila gnijezdo od grančica, gliba i zemlje nadahnutoga filoustaškim resentimentom, i ona potječe iz siječnja Ljeta Gospodnjega 1999. Obje presumpcije što ih je, svaku u svoje vrijeme, bio postavio Igor Mandić, u ovo naše doba polako su progredirale i sazrijevale, eda bi svoju punu kristalizaciju dočekale upravo u aktualnom času, kad na svim stranama svjedočimo emancipiranom mahnitanju falšim domovinskim pokretima. A nećemo preskočiti ni slučaj Vlade Gotovca…
Situacija prva.
Krenimo u analizu s pozicije koja je bila motivirana gungulom oko Igorove kritike knjige Petra Šegedina Svi smo odgovorni? (1971.), koja je kritika bila objavljena u listu „Vjesnik” 5. listopada 1971. U kolikoj je mjeri njezin autor bio izložen „kockoglavim” tumačiteljima njezina sadržaja i poruke, te kritike, govore dvije vrlo znakovite činjenice: prva, da ju nisu bili primijetili objavljenu u najtiražnijim ondašnjim novinama i akonto jednoga od najutjecajnijih pisaca tog vremena, imenovanog Petra Šegedina; i druga, kad su je najzad i pročitali, šest godina kasnije pošto se pojavila pretiskana u Igorovoj knjizi 101 kratka kritika (1977.), ne da ju nisu znali pravo pročitati, nego su je glupošću svoje neukosti drugovi tovariši shvatili dijametralno suprotno od njezine izvorne intelektualne intonacije. Što bi se reklo: fulali su ceo fudbal…
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
