Ako ste ikada imali san uspjeti u nogometu, a niste, i to vas progoni onda bez brige. Gomila nas imala je te snove; one o dresu voljenog kluba i grbu malčice naherenom da vam paše taman negdje gdje vam kažu da je srce, o golovima i trofejima, o slavi s vašim imenom s prefiksom ‘arhitekt’ uz nju, pretjerano ponosno baš kao što su nekada ljudi stavljali titule na pločice s prezimenima.
Realnost, surova kakva jest, govori drugačije, i to puno. Prema istraživanjima sprovedenima u Engleskoj, tek 180 djece na brojku od njih preko milijun i pol zaista uspije prevaliti sve omladinske kategorije nogometnih klubova i potpisati profesionalan ugovor s nekim od njih.
A i onda, kada već nekako nadmašite te šanse koje se mjere u promilima, obično većina te apsurdne manjine završi tako da bi više mogli zaraditi radeći u kakvom kafiću ili na blagajni nego šutajući loptu po hladnim, mokrim tratinama niželigaških terena.
Sve dok ne dođe studeni.
Ovih ostalih milijun i 499 tisuća, zajedno s još milijunima nas sakatih nesretnika s prevelikim fanatizmom i premalim motoričko-tehničkim sposobnostima, već 33. studeni u nizu (uz jednu iznimku, prošle godine) dobije malen uvid u taj život do kojeg nismo nikada došli.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
