Mnogi sociolozi se ne bi složili sa tezom da u sklopu određenja komunikacije dela popularne kulture/umetnosti treba uvažiti i njihovu estetsku dimenziju. Oni bi se radije bavili komponentama koje se mogu „izmeriti“ i numerički izraziti.
Međutim, uprkos važnosti činjenica i empirijskih podataka, anketomanija, statističarenje, „ludilo brojki“ i kvantofrenija mogu zakloniti unutrašnje i delikatne kvalitativne veze koje se tiču odnosa (popularne) umetnosti i društvene prakse. Pozitivizam ogoljenih činjenica dobrano se uvukao u sociologiju preteći da uguši onu tananu, najvitalniju sferu duha koja određuje smisao društvenog bitisanja.
Popularna i masovna kultura raspolažu svojim estetskim principima koji su kod njih dobili sopstveni sadržaj, smisao i značaj – prilagodili se okolnostima i situaciji (post)modernog sveta. U sociologiji kulture, komunikacija se kroz pitanja ukusa posmatra kao estetski čin, a kroz pitanja stila kao socijalni događaj, pri čemu se ove komponente shvataju u njihovom dijalektičkom jedinstvu.
S jedne strane, komunikacijom se kultiviše („vaspitava“) ili srozava estetski ukus, a s druge strane komuniciranje je proces putem koga se vrše razmatranja stilskih tendencija u umetnosti. I najvažnije: kroz popularnu kulturu, njen umetnički izraz i način njene komunikacije s publikom reflektuju se oblici moći i podređenosti, vlasti i pokoravanja, dominacije (hegemonije) i otpora.
Pročitali ste poslednji besplatni članak. Da biste nastavili sa čitanjem pogledajte planove pretplate
Već imate nalog? Ulogujte se