U novoj epizodi podcasta “Rosić i drugovi” gostovao je dr Nele Karajlić čija je nova knjiga, tačnije treći nastavak knjige “Solunska 28”, ovih dana na vrhu najprodavanijih u zemlji. Nekadašnji frontmen Zabranjenog pušenja, zvezda “Top liste nadrealista”, pomerio je dolazak na snimanje za pola sata jer je auto-mehaničar sređivao posledice saobraćajke: prednja osovina, prednji točak…
Ali pomeranje termina bilo je samo pola sata što me je nateralo da pitam da li je iz Koraćice, u kojoj dobar deo godine živi, došao helikopterom. Koraćica je rodno mesto glumca Bate Živojinovića, poznatog po mnogim ulogama pa i onoj Valtera koji brani Sarajevo. Nele Karajlić, čiji se prvi album sa Zabranjenim pušenjem zove “Das ist Walter”, nije ni slutio u vreme snimanja te ploče da će četiri decenije kasnije živeti u rodnom mestu Živojinovića, tj. Valtera.
“Samo život može da ispriča takvu priču. Bilo je nezamislivo da ću živeti van Sarajeva, nisam verovao da ima boljeg mesta u kojem smo stvarali novi primitivizam, Zabranjeno pušenje, ’Top listu nadrealista’… A eto sad me i u Koraćici smatraju svojim. Ali bez obzira na to što tu crkva i škola postoje više od stotinu godina, Bata Živojinović je ipak najveći trejdmark Koraćice.”
“Solunska 28” je dorćolska ulica ali i knjiga sa tri nastavka. Karajlić je tek 1992, kada je sa svojom porodicom došao u Beograd s malo nemačkih maraka i željom da iznajmi stan kao pošteni podstanar, verujući da će rat trajati samo nedelju dana, saznao da ima stanarska prava na deo porodične kuće u Solunskoj ulici.
“U doba Jugoslavije za moje roditelje je imanje nečega bila negativna osobina tako da nikada nismo imali predstavu da tamo negde u Beogradu na Dorćolu imamo prava na neki stambeni prostor. Naravno nismo živeli u njoj ni dana, ali sam zahvaljujući toj adresi dobio dokumente u Srbiji a i tri knjige.”
U novom nastavku “Solunske” govori se pomalo i o alternativnoj istoriji i građanima Jugoslavije koji su spasli zemlju zahvaljujući rokenrolu. To se nije desilo u realnosti, ali Karajlić misli da jeste.
“Naša realnost je ta muzika a ne ta politika. To što je ta politika promenila naše živote ne znači da je promenila ono što nosimo u sebi. Sve ono što je vezano za muziku i popularnu kulturu nama daje za pravo da kažemo da se Jugoslavija nikada nije raspala. Raspala se samo geografija i politika.”
Domaćin podkasta je rekao da to nije jugonostalgija i da nova imena čija je karijera počela u post-YU periodu govore o jedinstvenom prostoru. Pa i Prija je prodala pet Arena u Zagrebu a ne neki austrijski pevač. Karajlić je rekao da je i ta nova muzička industrija naslonjena na nasleđe popularne jugoslovenske kulture. “Naslonila se na jedinstven prostor od Vardara pa do Triglava. Pa i Slovenci ne čekaju Novu godinu u Beču nego u Beogradu.”
Pitali smo Karajlića o fenomenu Dina Merlina koji je krenuo iz istog grada kao i on, ali na početku nije imao regionalni uspeh kakav ima danas. Nele je odgovorio da je Merlin napravio najveći iskorak što pokazuje da smo isti kulturni prostor, ali i u koju stranu se ukus publike pomerio jer nisu Pankrti prodali tri Arene. Jugoslavija funkcioniše van politike i geografije.
“Ne plašim se što će me proglasiti jugonostalgičarem, jer znam da će me proglasiti i četnikom.”
Uz razgovor o politici, kulturi, Jugoslaviji, u podcastu se pričalo o prvim izborima kada su svi kulturnjaci Bosne: Bregović, Kusturica, Karajlić, Džinović, Sidran… podržali reformiste Ante Markovića i izgubili na izborima u Bosni.
“Bilo je fascinantno kako su nas počistili i pokazali da je uloga tri verzije boga mnogo jača od naših 20 miliona prodatih ploča i odgledanih filmova. Samo od 1945. do 1990. bilo je jasno da su zahvaljujući pop kulturi bogovi postali Džimi Hendriks, a Djevica Marija postala Dženis Džoplin. Ali kad se ukinuo komunizam i autokratija koja nam ne da da mislimo, videli smo da su naši bogovi Hendriks mali u odnosu na njihove.”
Karajlić je pričao i o odlasku u Sarajevo koji je digao prašinu i rekao da ne namerava da ide ponovo. Pričao je i o epizodi sa Sejom Sexonom oko autorskih prava na pesme Pušenja. Nije slutio da će do toga doći. Rekao je da je uvek sa Sejom imao “crveni telefon”. I da su se čuli proteklih godina ali nije slutio da će doći do epizode oko prava na izvođenje pesama Pušenja. Sejo je bio čovek sa kojim je odrastao.
Pričao je o dolasku u Srbiju u kojoj je dobio odmah ponude, ali je morao da prihvati svirke po diskotekama jer organizovanje pravog velikog koncerta bi skrenulo pažnju na njega tamo u Sarajevu pa bi to koštalo “njegove” u tom gradu. A bilo je ponuda, pa i od Aleksandra Tijanića da dođe na TV Politiku. Ipak diskoteke sa plejbekom za honorar od 150 maraka bile su opcija.
Pričao je u podcastu i o pozivu Kusturice za “Andergraund”. Odgovorio je: “Naravno, ali me gledaj kao socijalnog slučaja a ne kao umetnika.”
Sa Kusturicom je sarađivao na filmu, operi ali i u No Smoking Orchestra bendu s kojim je svirao sa raznim imenima pa i sa Vanom Morisonom s čijom ekipom su se zamalo potukli u Francuskoj.
Na jednom koncertu se na bini pojavio Maradona. A osećaj kad Dijego ulazi u salu Karajlić opisuje rečima: “Kao da je posebna planeta unela svoju gravitaciju u jedan prostor.”
Od priča koje je pričao Maradona seća se kako je Dijego kao klinac igrao sa ekipom fudbal po mraku i da su po zvuku igrača i lopte znali kako dodati nekome. To je kasnije primenio i kada su se uključili reflektori.
Pričao je Karajlić u podcastu i o aferi “Maršal” i kako ga je samo dve godine spaslo od hapšenja. Na kraju se vratio u Beograd; kako se promenio ovaj grad od kada je prvi put došao u njega kod tetke, i šta mu je rekao Prele.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst. Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se