Vjerujem da svaki čovjek voli da može za sebe da kaže da je u nekom smislu i dalje dijete. To dijelom radimo jer tako nudimo sebi izlaz iz “života odraslih”, iz obaveza i očekivanja, iz svih mogućih pritisaka koji nas guše kao (pošto je ovo tekst o “Zvjezdanim ratovima”) ona prostorija u koju upadnu Luk, Han i Leja u originalnom filmu.
S druge strane to činimo i iz zdravih pobuda, iz potrebe da ostavimo živim onaj dio sebe koji uvijek želi da se igra, koji uvijek želi da proživljava neku novu avanturu, da je svaki korak zapravo savlađivanje provalije, da je svaka motka moćni mač, da je svako buđenje prilika za novu pobjedu dobra. Dosta generacija, a i ja pripadam jednoj od njih, takvo je dijete u sebi ostavilo živim zahvaljujući serijalu u kojem plava slova najavljuju ona plutajuća zlatna poručujući nam da je avantura počela.
Ko bi rekao da će ta generacija makar jednom godišnje u produženom trajanju gunđati, gnjaviti, dosađivati o tome kako ima “previše” “Zvjezdanih ratova”. Naime, nakon prelaska franšize u ruke svemoćne “Dizni” korporacije, svake godine smo u prilici da gledamo po jednu novu igranu seriju, dosta animiranog sadržaja kao i dugometražnih filmova. O pratećim proizvodima da i ne govorimo.
Dešava se sve ono što smo željeli dok smo bili djeca koja su imala “samo” ona tri originalna filma, te par bočnih serija kao što su bili “Evoksi”. Maštali smo o pričama koje produbljuju originalne junake ali i o tematici koja će da istražuje tu daleku galaksiju kroz njenu prošlost i budućnost. Sada, kada je to pred nama, djeluje da, kao fandom, nismo baš zadovoljni.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
